Ljepote diktature

Veselin Gatalo
Ljepote diktature

Veliki, dragi i nasljednik, radost odlaska, srećan kraj, pljuska po potiljku od duplo jačeg, osveta Čovjeka Pauka, nedjelja popodne, mrtvi od gladi u stvarnosti i na filmu, ulazak u američke šupljine, nepristojno pljuckanje košpica i par rum pločica, punačka žena s nožem u leđima, plakanje na ulici, dobar pionir, zabrana cigareta, pravougaonik određenih dimenzija i čudila druga kojekakva nedemokratska raznorazna.

Dragi Vođa, sin Velikog Vođe, preminuo je od srčanog udara, pred kraj svog života. Svak' donese radost ovom svijetu, neko dolaskom a neko odlaskom s njega. Drug Tito, recimo, baš kao i dragi sjevernokorejski vođa Kim Jong Il, ispraćen je višednevnim suzama višemilionske ucvijeljene zemlje. Nekoliko miliona ne tako davno umrlih od gladi u Sjevernoj Koreji, baš kao ni 100.000 mrtvih u Bosni i Hercegovini, nisu plakali za Dragim Vođom. Smrt ih spriječila. Oni su se, ti bosanski i sjevernokorejski mrtvi, mahom, Tita nekada sjećali. Veliki Vođa, Kim Il Sung, bio je Titov veliki prijatelj, pa me jako čudi da današnji obožavaoci lika i djela Josipa Broza Tita ni telegram saučešća nisu uputili Vođinom nasljedniku ni narodu Dragog Vođe. Ni pisma ni razglednice. Žgadija nezahvalna. Doduše, nisu poslali ni telegram radosti kojim bi se dodvorili Amerikancima i uvukli dublje u njihove šupljine, valjda zato što u budućnosti računaju na novog sjevernokorejskog vođu. Kim Jong Un, unuk Velikog i sin Dragog Vođe, biće nasljednik demokratske Sjeverne Koreje. Eto, nisam ni znao da je demokratska. Ništa nije kako se čini. Ima i kod nas jednoćelijskih stranaka koji u sebi imaju riječ "demokratska"."Veliki Vođa", "Voljeni (dragi) Vođa", već su potrošeni nazivi. Novi Kim će se zvati Kim Jong Un, što znači "Veliki Nasljednik". Jer, kako čovjeku koji nije bio u građanskom ratu, dati ime "Veliki Vođa"? Ipak, stari predsjednik, baš kao i naš pokojni Tito, morao se dostojanstveno otplakati. Malehani i prilično jednoobrazno obučeni Sjevernokorejanci, plaću pojedinačno ili u grupama, na ulicama ili u zatvorenim prostorima. Na jednom snimku, sredovječni ljudi stojećki postrojeni u klupe, plaču da ih grlo nosi. Revu kao magarad, Bože mi oprosti, kao da im neko ispod klupe testise zavrče i cijedi. I sve se nadvikuju i nadgornjavaju u revanju, da se, valjda, vidi kome je najviše žao zbog smrti Dragog Vođe.

Moj kratki život sa Najvećim Sinom Naših Naroda i Narodnosti

Ja sam bio sasma mali kad je umro Drug Tito, u zadnji čas sam bio od ćaće iskamčio pare da idem u kino gledat' Spajdermena. Našlo se i za košpice, čak sam i par rum pločica uspio kupiti. Zapravo, film se zvao "Osveta Čovjeka - Pauka". Plakat je bio na makedonskom, pa je pisalo "Osveta na Človekot Pajak". Išao sam sam, pošto je mojoj generaciji Supermen bio puno važniji i jači od tamo nekog smrtnog tipa koji ne zna letit' i samo baca mreže i skače sa zgrade na zgradu. Pare su moji vršnjaci, dakle, čuvali za Supermena, nije se imalo za razbacivanje na slabašne superheroje poput Spajdermena ili Betmena. Sjećam se te nedjelje, kao da je juče bila, i za potiljak se uhvatim u nastupu sjećanja. Sjedim ja tako u kinu, nervozno grickam košpice i pljuckam ih oko sebe (ružna, prljava, nepristojna i, nažalost, već pomalo zaboravljena navika iz jednopartijskog režima) i pitam se kako će Piter Parker, to jest Spajdermen, izaći na kraj sa onim užasom od Goblina, kad se, odjednom, ugasi film a upališe svjetla u kinu. Ja, u nastupu pravednog gnjeva, ustanem i počnem vrečati kao jare što ga živog deru, željan vidjeti šta je bilo s mojim junakom, sredi li Goblina ili ne, kad me nesmiljena pljuska vrati iz filma u stvarnost. Uhvatih se za bolan zadnji dio glave i okrenem se da vidim kome mogu zahvaliti za obilatu, socijalistički velikodušnu pljusku. Tamo lik od dvadesetak godina, dakle duplo stariji, duplo i teži i veći. Ja junački stisnuh zube, "skenirah" mu lice i stavih ga u moždanu banku podataka, i riješih da mu se osvetim kad porastem ili kad saznam gdje parkira kola - ako ih ima. Vidjeh kako se ljudi sašaptavaju i dostojanstveno (čitaj ustrašeno) napuštaju kino. Napolju još misterioznije. Kola su stajala, ljudi plakali na ulici. Nedjelja, nije se radilo, ljudi proleteri su odmarali, rijetki su bili na ulici, a niko na poslu. Nisu, dakle, mogli plakati kolektivno, kao oni malehani Korejanci za Kim Jong Ilom. Ja sam, onako usput, genijalan kakav jesam, jedan od zadnjih shvatio da je umro Josip Broz Tito, najveći sin naših naroda i narodnosti, republika i autonomnih pokrajina. Pa, kao dobar pionir, odlučih i ja zaplakati. Držao sam širom otvorene oči, nisam treptao, sve dok mi oba oka nisu zasuzila. Plakao sam za našim velikim vođom, ujediniteljem, oslobodiocem, biološkim ocem desetina nas i metafizičkim iliti duhovnim ocem miliona nas. Suze nisam brisao, da se jasno vidi da ga je i meni žao. Ćaća i mater su bili ozbiljni, pogotovo stari, član Partije od mladosti a skojevac od djetinjstva. Sumnjam da je i kurir u ratu bio, ali još nisam našao dokaze za to. Staroj i nije bilo toliko teško, samo je gledala u mene, kao da se pita šta će s nama biti sada, kad nema starog šeponje da nas drži na uzdi i pod opsadom. Baba joj, valjda, pričala kako su Srbe za predzadnjeg rata odvodili po abecedi. Vasiljeviće nisu sve odveli u logore, slovo bilo negdje pri kraju. Sutra nas je, u školi, učitelj Šukić naučio kako da nacrtamo četvorougao dimenzija korijen sa dva sa jedan (dimenzije najugodnije oku, dokazano) i da u njemu napišemo "Tito". Mnogi od mojih prijatelja nisu uspjeli, što im je tada teško palo. Tog dana su nas pustili iz škole poslije drugog časa, ali niko nije ni pomislio da se javno raduje jer se moglo pomisliti da se neko raduje što je umro Josip Broz Tito.

Ping - Pong, Kling - Klang i Ding - Dong

Ne pada mi na pamet da izjednačim Josipa Broza i Kim Jong Ila, neka im je pokoj avetnim dušama, kakvi god da su bili. Ruku na srce, ja sam mogao gledati Spajdermena, oni uplakani Korejančići su mogli gledati samo ono što im Kimovi rekli da gledaju. Kim Jong Gil je, kažu, o užasa, pravio filmove koje su morali gledati. Kažu da je bio gori režiser od Jasmile Žbanić i Harisa Pašovića skupa, ako je, kažem opet, vjerovati. Nisam siguran, nisam Kimove filmove nikada gledao, Harisove i Jasmiline (nažalost) jesam. Imao sam, za razliku od Sjevernokorejanaca, i kakve - takve farmerke, nije da nisam. Rašivale su se, doduše, malo su mi bolno glođale međunožje, ali šta se može. Patike su me žuljale, bile su domaće proizvodnje i noge bi se u njima usmrdile kao duša ratnog profitera, ali su ipak bile patike. Imao sam kući i konzervu od koka-kole u kojoj sam držao olovke, ni to nije bilo zabranjeno imati. Koka kola, doduše ne u konzervi, mogla se popiti i kod nas. Kažu, kad je Kim prestao pušiti, zabranio je i cigarete. Mudro, od njih su mogli umrijeti i oni koji mu nisu umrli od gladi. Glad je, ipak, prirodan fenomen. Prirodnije je da čovjek ne jede nego da udiše dim, je li tako? Zabranio je sve što mu se ne sviđa. Naš Tito je ustrajno pušio kubanske cigare, mi smo od malena navikavani na crveno - bijelu "moravu" i sarajevsku "drinu" za koju se pričalo da se pravi od istog duhana kao i "marlboro". Neki su čak i vjerovali u to. Osim toga, Joža Kumrovečki se nije bojao ni broda ni aviona, dok je Kim putovao isključivo vozom. Titu nije smetalo što ima viših od njega, pa nije nosio štikle. Naš vođa nije farbao i "tapirao" kosu. Tito je imao božanska ovlaštenja, ali je svima bilo jasno da nije božanskog porijekla, što se za Kima i te kako mislilo. Smatraju još oni koji su preživjeli veliku glad zadnjih godina njegove vladavine, da je Kim varijanta boga živoga. Oba su voljeli Elizabet Tejlor. Tito je, kažu, imao kod nje više uspjeha, vjerovatno zato što je bio viši. Kim je volio film "Rambo", Tito ne, možda i zato što je Rambo snimljen poslije Tiletovog puta za onaj svijet. Tito i Kim su voljeli film do te mjere da je Kim snimio seriju od stotinu nastavaka, o svojoj revoluciji. I Tito je finansirao stotinjak filmova o svojoj, toliko sličnih da bi se mogli gledati kao kakva serija. Kao u španskim safunicama, isti glumci u svakom, pa čovjek misli da se radi o istoj seriji. Neizbježni Bata Živojinović i Ljubiša Samardžić plus Dragan Nikolić, u svojoj borbi za sve što na svijetu valja, izgledali su kao Ping - Pong, Kling - Klang i Ding - Dong, borci za sve što u Koreji valja. Tito je u ruskoj špijunskoj školi učio svirati klavir, 2 - 3 pjesme maksimalno, ali nije komponovao opere. Kimovi podanici su morali trpjeti, pored filma, čak i Kimove opere. Opera, to je ono kad punačka žena pjeva s nožem u leđima, samo da znate.

Sarajevna Koreja

Sarajevo ne mogu posmatrati kao Sjevernu Koreju, nije ni blizu. Jeste da u njemu svi trebaju i nastoje misle isto, ali ljudi su izloženi udarima neželjenih informacija iz ostatka svijeta. Poneko u buregdžinici i posumnja u ponešto. Potiho se i kaže štogoć. Jeste da je Drug Tito tamo još uvijek Veliki Vođa i duhovni guru, ali niko nije spreman da umre od gladi za njega. Državna i Federalna TV stalno prikazuju partizanske filmove, mislim da bi Tito bio oduševljen današnjim Sarajevom. Onim ratnim baš i nije bio, Sarajevo je bilo kolaboracionistički grad, sarađivalo se, po starom bosanskom običaju, sa okupatorom i domaćim izdajnicima, Nijemcima i ustašama. Nešto je pokušao onaj Valter Perić iz Srbije, tačnije iz Priboja, ali ga niko nije previše ozbiljno shvaćao. Film je popravio imidž Sarajeva, ali ne i istinu. I Beograd i Zagreb su bili tu negdje, da se ne lažemo, ali se više ne kite filmskim istinama. Sarajevo nastoji ustoličiti verbalni delikt, tipična za diktature u kojima se o ratu mora govoriti samo ono propisano i zvati se "genocidom" i "agresijom". Teško ide danas, informacije stižu sa svih strana, jednom će doći i popis stanovništva, pa će se pored jednoumlja otkriti i jednonacionalnost. Nije lako danas čovjeku koji teži diktaturi. Nijemci, popularne Švabe, mogli su se u jugoslovenskom filmu pokazati opasnim i lukavim, da bi se partizanima dalo na težini. Mogu i danas Francuzi da se smiju Švabama u serijama tipa "Alo, alo", ali ostaje činjenica da je mali brkica po imenu Adolf, s podignutom rukom prošao ispod trijumfalne kapije ne naišavši ni na kakav otpor od strane nekada moćne kolonijalne sile. Kasnije se Nijemac može prikazati ovakvim ili onakvim, ali Francuzi tog vremena ostaju mali miševi i lizači njemačkih čizama. Kako god, diktature su stvar prošlosti, strah je ubio sam sebe novim tehnologijama i dostupnošću informacija. I to s podosta tačnih, što je najljepše. Kod diktature je lijepo što se ljudi nepovratno odviknu od nje i ne daju joj da se ponovi. Kao kod Kim Jong Ilovih filmova, vjerovatno, koji se neće, nadam se, još dugo gledati. Kod nekih filmova, znate, najljepši bude kraj...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

Terorizam
Terorizam
Litijum
Litijum
Strateško planiranje
Strateško planiranje
SAD i NATO
SAD i NATO
Godine čekanja
Godine čekanja
Muzej utemeljivača Srpske
Muzej utemeljivača Srpske
Neutralnost
Neutralnost
Raštimovani orkestar
Raštimovani orkestar
Prekogranični praznik
Prekogranični praznik
Prorok Zvizdić
Prorok Zvizdić
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana