IDE GAS Veći od života

Muharem Bazdulj

Jedna od bizarnih vijesti povezanih sa ratom u Ukrajini stigla je prošle nedjelje sa sjevera Italije.

 

 Naime, na tamošnjem Univerzitetu Bikoka (Bicocca) u Milanu otkazana su predavanja profesora Paola Norija, sa obrazloženjem da je sada potrebno “izbjeći bilo kakav oblik polemika, jer je trenutak jake tenzije”. Razlog za otkazivanje predavanja jeste činjenica da to što je prof. Nori trebao da drži predavanja o slavnom ruskom piscu Fjodoru Dostojevskom, prenijeli su italijanski mediji. “Upravo sam dobio imejl u kome sam obaviješten da su otkazana moja predavanja na temu 'Dostojevski'. Danas nije samo krivica biti živ Rus, kriv je i mrtav Rus, onaj koji je za života 1849. godine osuđen na smrt (...) Ono što se dešava u Ukrajini je užasno i dođe mi da plačem samo kad pomislim na to. Ovo što se dešava u Italiji je smiješno,” rekao je Nori.

Neprevaziđena umjetnička ljepota

Dostojevski i njegovo djelo mogli bi biti potvrda Kjerkegorove teze prema kojoj je pjesnik “nesretnik koji krije duboke boli u svome srcu, ali čije su usne tako oblikovane da, kad jecaji i krici prelaze preko njih, to odjekne kao lijepa muzika”. Teško je naći bol i muku koji Dostojevskom nisu bili suđeni: i bijeda, i robija, i smrtna kazna i epilepsija su mu obilježili život. U svojim je knjigama, međutim, Dostojevski od svega toga načinio neprevaziđenu umjetničku ljepotu. Fjodor Mihajlovič Dostojevski rođen je tridesetog oktobra 1821. godine u Moskvi. Otac mu je bio liječnik, zaposlen u sirotinjskoj bolnici, čovjek i te kako svjestan pečata koji bijeda utiskuje u ljudske živote. On je svog sina usmjerio kao Inženjerskoj vojnoj akademiji u želji da mu - kako se to kaže - stavi hljeb u ruke. Dogurao je Dostojevski do čina poručnika, ali sve što je želio bilo je - pisati. Već prvi njegov roman, epistolarna proza pod nazivom “Bijedni ljudi” najavila je talenat kakav se zbilja rijetko rađa. Na takav se talenat pametan čovjek ne može oglušiti. Kao što je Emerson ohrabrio Vitmena, tako je Dostojevskom krila dao Bjelinski. Ponukan uspjehom “Bijednih ljudi” Dostojevski piše i objavljuje svoj novi roman - “Dvojnik”, mračnu i avangardnu knjigu čija je prava vrijednost zapravo prepoznata tek u dvadesetom vijeku. Tri godine kasnije, Dostojevski je uhapšen kao član takozvanog petraševskog kružoka. Prvobitna kazna je glasila - smrt streljanjem. Vrijeme u kojem je Dostojevski bio siguran da ga tek minute dijele od smrti zauvijek ga je promijenilo. Naposljetku mu je otkriveno da je pomilovan, odnosno da mu je kazna smanjena na osmogodišnju robiju u Sibiru. Upravo su tri hiljade dana u omskoj kaznionici porodili “Zapise iz mrtvog doma” koje Dostojevski štampa po povratku sa robije. Nešto kasnije objavit će i “Zapise iz podzemlja”, kratki roman za koji mnogi tvrde da je u njemu sadržana suština njegove vizije svijeta. U vrijeme dok je pisao “Zapise iz podzemlja” umrla mu je prva žena, a kad bude želio što brže završiti kratki roman “Kockar” koji ga je - ironično - trebao izvući iz dugova, uposliće daktilografkinju koja će uskoro postati njegova druga žena. U tim postrobijaškim godinama nastala su i najveća djela Dostojevskog: “Poniženi i uvrijeđeni”, “Zločin i kazna”, “Idiot”, “Zli duhovi”, “Braća Karamazovi”. U šezdesetoj godini života iznenadna fatalna bolest dokrajčila je velikog pisca. Dostojevski je umro dvadeset i osmog januara 1881. godine.

Robijaška hronika

Prva postrobijaška knjiga Dostojevskog – “Zapisi iz mrtvog doma” formalno su predstavljeni kao rukopis iz ostavštine pokojnog robijaša Aleksandra Petroviča Gorjančikova. Fikcionalni priređivač koji rukopis nudi na uvid javnosti ovako ga opisuje: “U jednoj podebljoj svesci bio je opisan, doduše nesistematski, desetogodišnji život Aleksandra Petroviča na robiji. (…) Ovi robijaški zapisi, 'Slike iz mrtvog doma' - kako ih je on sam nazvao u svom rukopisu - nisu mi izgledali sasvim nezanimljivi. Jedan potpuno nov i dosad nepoznat svijet, izvjesna čudna fakta i originalna zapažanja o ljudima propalim na robiji - sve me je to zainteresiralo, te sam ponešto pročitao s pravom radoznalošću. (…) Neka sami čitaoci ocijene …” A čitaoci su prepoznali genijalnost ove knjige. Iako je Dostojevski i prije robije bio jedan od najboljih mladih ruskih pisaca, publika ga je u međuvremenu bila gotovo zaboravila. “Zapisi iz mrtvog doma” najavili su jedan veliki povratak. Opšte osjećanje spram ove knjige je možda najbolje sažeto u jednoj Tolstojevoj opasci: “Ovih dana sam čitao Mrtvi dom (...) Ne znam za bolju knjigu u cijeloj novoj književnosti, ne izuzimajući ni Puškina.” Na novovremeni skoro dokumentaristički način Dostojevski je u ovoj knjizi svojevrstan devetnaestovjekovni ruski Dante: on silazi u pakao i podnosi izvještaj. Prepuni su ovi njegovi Zapisi okrutnih te bizarnih priča i sudbina, a sve su one ubjedljive i životne. Slikajući svoj Mrtvi dom Dostojevski se posebno zadržava na nekoliko paradigmatskih likova, ne zaboravljajući nikad mračnu atmosferu koja lebdi na cijelom tamnicom. U vrijeme kad je ova knjiga objavljena tj. sredinom devetnaestog stoljeća fascinirala je, između ostalog, i potpuno novom temom, temom koja je dotad u svjetskoj književnosti bila malo ili nimalo prisutna. Stotinu i šezdesetak godina kasnije, nakon mnogo zatvorskih knjiga i još više zatvorskih filmova, maestralnost proze Fjodora Mihajloviča Dostojevskog ovdje i dalje fascinira. Njegova je robijaška hronika i dan-danas jedna od najboljih ikad ispričanih.

Otkriće

Borhes je jednom prilikom zapisao: “Poput otkrića ljubavi, poput otkrića mora, i otkriće Dostojevskog obilježava neizbrisiv datum u našim životima. Obično se ovo otkriće dešava u ranoj mladosti; (…) Čitanje Dostojevskog je kao pristup nepoznatom gradu ili kao upad u sjenku velike  bitke.” Borhes, kao i obično, ima pravo. Otkriće Dostojevskog je nešto što se pamti. Ustreptalost njegovih stranica buja i osvaja: njegove su knjige - tako je nekako rekao Andre Žid - životnije od života. Magija njegove proze ne da se do kraja racionalno objasniti, makar je Bahtin u tom smislu daleko dogurao. Dostojevski nije bio stilista u onom smislu u kojem se ta riječ danas obično koristi, i to zato jer su njega teme o kojima pisao toliko ticale, egzistencijalno ticale, da jednostavno nije imao vremena svoje rečenice fino rezbariti. Ima jedna Sioranova rečenica koja lijepo opisuje zašto je Dostojevski istinski umjetnik. Kaže Sioran: “Nema istinske umjetnosti bez jače doze banalnosti. Onaj ko se stalno služi neobičnim, brzo ugnjavi, budući da ništa nije nesnosnije nego jednoličnost izuzetnog”.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana