IDE GAS Urbane duše u nijemom grču

Muharem Bazdulj
IDE GAS Urbane duše u nijemom grču

Bio sam prije nekih mjesec dana na grobu Kolje Mićevića. Vodili su nas tamo u sklopu Međunarodnih književnih susreta u Banjaluci. Bilo nas je petnaestak, a činilo mi se da, recimo, polovina nas ima neku ličnu, kakvu-takvu, konekciju s Mićevićem, a da je druga polovina za njega čula prvi put. U mislima su mi se vrtjeli različiti stihovi koje je Kolja Mićević preveo, ali isto tako mi iz glave nije izbijala fraza “urbana duša”, ali nisam bio siguran otkud mi ona.

Poslije Mićevićeve smrti, profesor Miodrag Živanović se prisjećao njihovog zajedničkog rada u izdavačkoj djelatnosti “Glasa”, gdje su dio “sjajne uredničke ekipe” bili i Ranko Risojević, Irfan Horozović, Ismet Bekrić i drugi književnici zahvaljujući kojima je banjalučka izdavačka kuća postala jedna od deset najvećih i najuspješnijih u Jugoslaviji. Nekad ranije, u Banjaluci je vojsku služio David Albahari, pa je u pismima prijateljima znao reći da se nalazi u produženoj posjeti Kolji Mićeviću.

Neposredno nakon Mićevićeve smrti, Ranko Risojević je zapisao: “Bio sam mu i kum venčani, prijatelj, sagovornik, kritičar mnogih njegovih dela. Sinoć sam zanemeo od osećanja nemoći i jada nad gubitkom velikog prijatelja. Bio sam fasciniran njegovim radom koji nije imao granice i okvire, pun neviđene energije kucao je na svojoj starinskoj pisaćoj mašini po ceo dan i dobar deo noći. Bio sam gotovo utučen Koljinom energijom, posmatrajući sebe kao preispoljnu lenčugu. Bilo je gotovo nemoguće slediti stvaralački ritam ovog neobičnog čoveka zaljubljenog u svoj poziv.”

“Talhe”

U isto vrijeme, Slobodan Šoja bilježi: “Nije Kolja Mićević umro u osamdesetoj godini. Ono što je ostalo iza njega, ne može stati u osamdeset, već najmanje u sto osamdeset godina. Osim velike zaostavštine ostaje nam sjećanje na jednu ekstremno upečatljivu i osobenu ličnost, prepunu neponovljive harizme. Mićevićeva imaginacija i moć opažanja bili su jedinstveni.”

A matori Krleža, već maksimalno mrzovoljan, jedva tri-četiri godine uoči smrti svoje, nakon što je u mostarskom časopisu “Most” čitao prevode Fransoa Vijona iz pera Kolje Mićevića, ovako govori Enesu Čengiću: “Čitao sam Vijona u originalu i u nekim našim prevodima, ali ovaj Kolja Mićević, za koga ne znam ni tko je ni odakle je, preveo je to u ekavici izvanredno, upravo sjajno i to je svakako datum u našem prevodilaštvu.”

Sat-dva kasnije, u gradu, na obali Vrbasa sjetio sam se da fraza “urbana duša” dolazi iz pjesme koju je napisao sam Mićević: “S turobnoga turbana/sipa se senka sivila,/ a moja duša urbana/ u grč se nemi izvila”. Pjesmi je ime “Mistični srh” i dio je ciklusa “Očaj i bes”. Pjesma je posvećena Irfanu Horozoviću i napisana je nakon što je Kolja Mićević pročitao Horozovićevu knjigu “Talhe ili šedrvanski vrt”. 

Ova Horozovićeva knjiga je Mićeviću bila jako inspirativna, pa o njoj nije napisao samo pjesmu nego i sjajan esej, u kojem, između ostalog, stoji:

“Talhe su neosporno delo još veoma mladog pisca. Bilo bi, međutim, pogrešno, a u najmanju ruku i ironično, izvući, na osnovu njegove mladosti, zaključak da od njega treba očekivati i bolja ostvarenja, odnosno da su Talhe samo etapa u njegovom razvoju. Talhe ili šedrvanski vrt je knjiga koja čudnovato poriče autorovu mladost. Talhe, to je definitivna knjiga.”

Irfan Horozović (rođen 1947) jedan je od najistaknutijih banjalučkih modernih pisaca. Sve do rata, živi u rodnom gradu, dok ga izbjeglička sudbina ne odvede najprije u Zagreb, a zatim u Sarajevo, gdje i danas živi. Ipak, u svemu što je napisao i nakon odlaska iz Banjaluke, osjeti se duh ovog grada. A danas, punih pedeset godina otkako je zagrebački “Centar za društvene djelatnosti omladine” objavio prvo izdanje “Talhi”, prilično uvjerljivo zvuči teza da je to ključna Horozovićeva knjiga, te knjiga koja, makar i posredno, govori mnogo toga o Banjaluci s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog vijeka.

Dvoumice

“Talhe ili šedrvanski vrt” je ona vrsta prozne knjige koja kao da se koleba između zbirke priča i romana. Kolja Mićević veli: “Iako je stotinu i pedeset strana ove knjige ispunjeno odvojenim celinama, koje se lako mogu čitati kao priče za sebe, važno je naglasiti da su Talhe ne zbirka priča, nego jedinstvena celina, roman. Kad prihvatimo tu odrednicu lakše ćemo osetiti čvrstinu forme koju Horozović vrlo dosledno i uspešno ostvaruje kroz prividni nered i da se prepliću iz jedne u drugu celinu, čak i onda kad nam se pričini haotičnost.”

Drugi kritičar bilježi ovako: “Talhe ili šedrvanski vrt roman kronika ili galerija likova imaginarnog rodoslova obitelji Talha djelo je što čitaoca u prvi mah ostavlja zbunjenog. Narativni postupci se miješaju i ostavljaju dojam da se ima namjera prikazati kronika uspona i pada jedne obitelji. Priča počinje tamo gdje bi obično trebala biti završena, a fabulacija je tek u službi psiholoških pasaža, koji mjestimice prelaze u snažne introspekcijske dionice. (…) Gledajući formalno, svaki tekst iz Talhi je priča za sebe, ali sve te priče ujedinjuje ne samo globalna tematska odrednica, već i izvjestan tragizam koji ih prožima.” Na tragu ovih dijagnoza mogli bismo primijetiti da Horozović jednu “staru temu” kakva je porodična hronika oneobičiva i formalno je osavremenjuje. Kroz dva dijela ove knjige: Pričanja Bagrema Džafera Talhe i Hroniku porodice Talhe Horozović nam govori o - kako bi rekao Mićević - pripadnicima i otpadnicima jedne porodice. Svaka od ovih priča, međutim, usprkos pripadnosti većoj cjelini varira i neke zasebne motive.

Sam Horozović u jednom relativno recentnom intervjuu, ovako govori o svojoj čuvenoj knjizi: “Svako vrijeme ima svoje dvoumice, čak i kad je u pitanju pogled na svijet. Zapretani duh ne odmiče daleko od svoje zapretanosti. Skloni istraživanju i pustolovini pokušavaju pronaći svoj prostor. Uvijek su tu u pitanju dar i znanje. Svi oblici književnosti uvijek imaju svoje sljedbenike. I danas postoje ljubavni, kriminalistički i ostali tipovi romana. Ili pripovijesti. Stvarnosna proza je dominantna vjerovatno zbog opće traumatizacije koju su donijele godine (ovako ili onako i dalje ih živimo). Što doista kazuje naše vrijeme, pokazat će vrijeme iza nas. Kao što to uvijek biva. Možda postoje neke stvari koje sad ne vidimo, ali će u budućnosti biti posve jasne.”

Prijateljstvo i saradnja Mićevića i Horozovića bili su rana ilustracija urbanosti Banjaluke koja raste i razvija se, uprkos prelomu iz devedesetih. O tome svjedoče i istorija i istorija književnosti, kao i njihovi opusi.  

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

Usidrana BiH
Usidrana BiH
POGLEDI Pogled unazad
POGLEDI Pogled unazad
Kisindžerov plan za mir
Kisindžerov plan za mir
POGLEDI Robovi kvota
POGLEDI Robovi kvota
Danas slavlje, sutra rad
Danas slavlje, sutra rad
Golubovi i jastrebovi
Golubovi i jastrebovi
POGLEDI Bez trećeg
POGLEDI Bez trećeg
Pričao mi jedan čo'jek
Pričao mi jedan čo'jek
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana