IDE GAS Sto godina Jejtsovog Nobela
Čim počne septembar, počinju spekulacije u vezi sa sljedećim književnim nobelovcem. Ime nagrađenog tradicionalno se objavljuje u oktobru, a u posljednjim decenijama to se po pravilu zbiva u prvih deset dana oktobra.
Ove godine se uglavnom potenciraju ista imena kao i svake godine u tekućoj dekadi dvadeset i prvog stoljeća. Jedini način da neko sa tog spiska spadne je ili da umre ili da nagradu naposljetku dobije ili pak eventualno da se nađe unutar neoprostivog skandala. Ovo posljednje se, primjera radi, desilo velikom korejskom pjesniku Ko Unu koji je, prema mnogima, bio jedan od najfrekventnijih favorita za laureata, a onda je optužen za višestruke slučajeve seksualnog napastvovanja. Iako sudskog epiloga nije bilo, u “dobrom društvu” nije više preporučljivo hvaliti Ko Una.
Prosidbe i brak
Prije tačno stotinu godina, 1923, dakle, Nobelovu nagradu za književnost dobio je irski pjesnik Vilijam Batler Jejts (1865 - 1937). U istoriji Nobelove nagrade, to je vjerovatno jedna od pet ili deset najmanje spornih. Niko ozbiljan naime ne poriče da je Jejts jedan od ključnih modernih pjesnika engleskog jezika, kao i svjetske poezije uopšte. A opet, da pjesnik poput Jejtsa danas živi kako je Jejts živio onomad vjerovatno bi bio potenciran kao paradni primjer “toksičnog maskuliniteta”.
Svoju fatalnu muzu Mod Gon je prosio tri puta i sva tri puta je bio odbijen. Danas bi ga na “Tviteru” prozivali da je “stoker”. Ne smijem ni da zamislim kako bi tek prošao kad bi se pročulo da je dvadesetak godina nakon što je posljednji put neuspješno zaprosio Mod Gon, već ostarjeli pjesnik prosio njenu kćerku. Čak i način na koji se napokon “smirio”, nekima bi danas bio sporan. Te 1917. godine, pedesetdvogodišnji pjesnik zaprosio je i dvadesetšestogodišnju djevojku Bertu Džordžijanu Hajd-Lis (zvanu Džordži ili Džordž). Ona je pristala. Vjenčali su se dvadeset i prvog oktobra 1917. godine. Jejts je uoči braka prilično skeptičan, međutim brak se pokazao sretnim. Pjesnik i Džordži dijelili su interes za okultno i mistično, eksperimentisali sa automatskim pisanjem, Jejts je svoju ženu smatrao medijem, a 1919. godine Džordži je rodila kćerku - Anu Batler Jejts. Dvije godine kasnije i sina Vilijama Majkla Jejtsa. Brak je dobro uticao na Jejtsovu pjesničku produkciju. U njegovoj biografiji koju je napisao Ričard Elman doslovce stoji: “Da je Jejts umro, a ne oženio se, 1917. godine, ostao bi upamćen kao zanimljiv minoran pjesnik koji je razvio moćniji stil od svojih savremenika, ali koji tim stilom nije baš imao šta kazati”.
Senator
Prvu svoju knjigu nakon braka, prvu nakon završetka rata Jejts objavljuje u godini rođenja svoje kćerke - 1919. Pjesma iz ove knjige “Irski pilot proriče svoju smrt” paradigmatičan je primjer Jejtsove poetske snage: “Da moj me usud čeka znam/ Gore međ oblacima tamnim;/Ne mrzim one na koje pucam,/Ne volim one koje branim;/Kiltartan Kros je moja domovina,/Kiltartanska sirotinja zemljaci mi mili,/Poraz za njih neće bit propala sudbina/ Od trijumfa neće bit sretniji neg su bili./ Ni zakon ni dužnost ne vode me u boj,/ Briga me za vlast i bučnu gomilu,/Samotan impuls sreće samo moj/ Doveo me među oblaka silu;/ Sve sam izvagao i svega se sjetih,/ Buduće godine tek gubitke zgrću,/ I prošlost je puna godina izgubljenih/ Mjerenih sa ovim životom, sa ovom smrću”.
Početak dvadesetih godina dvadesetog vijeka Jejtsu donosi najveća moguća priznanja. Irska je postala nezavisna država, a Jejts je 1922. godine izabran za senatora. Već naredne godine u njegove ruke odlazi najprestižnije literarno priznanje na svijetu: Nobelova nagrada za književnost. Ova činjenica nije, međutim, uljuljkala pjesnika na lovorikama i dokinula mu stvaralačku snagu. Jejts je jedan od rijetkih nobelovaca čija su djela napisana nakon što je dobio nagradu vjerovatno književno vrednija od onih koja su mu nagradu obezbijedila. Usput budi rečeno, uprkos već velikom ugledu, porodici Jejts je i finansijski dio Nobelove nagrade više nego dobrodošao. Vidi se to i iz prepiske između supružnika, gdje se raspravljaju u tome kakvom hranom da počaste goste koji navrate do kuće da čestitaju na nagradi, pošto baš i nemaju novca na bacanje.
Vizantija
Trebalo je ipak proći sedam godina do naredne Jejtsove pjesničke knjige. “Toranj” je objavljen 1929. godine i to je već knjiga provjerenog pjesničkog genija. Pjesme poput “Plovidba ka Vizantiji” ili “Leda i labud” spadaju među najljepše i najslavnije pjesme ikada napisane na engleskom jeziku. Ta Jejtsova vizija Vizantije izuzetno je zanimljiva i poticajna i dan-danas. Neke kraće i manje poznate pjesme nisu, međutim, manje savršene; “Točak”, primjera radi: “Svu zimu proljeće nam zaziva volja,/ U proljeće čežnja nam ljetnja žega,/ A kad se plodom napune polja/ Kažemo da zima bolja je od svega;/ A onda ništa dobro nije/ Žudimo opet za proljetnim dobom -/ Jer ono zbog čeg’ krv nam vrije/ Ništa je drugo do čežnja za grobom.”
S pomalo šopenhauerovskim tonom, fatalistički obojena, ova je pjesma dobar primjer kasne Jejtsove poetike i filozofije. Ilustruje to takođe izuzetno sumorna atmosfera “Tornja”, možda i prve Jejtsove knjige u kojoj “tanatos” dominira nad “erosom”. Važno je napomenuti da je tih godina Jejts kupio stari toranj u kraju svog djetinjstva, kraj Sligoa. Krug života se, dakle, polako zatvara. To je vrijeme u kojem se Jejts povlači iz senata, a polako i iz - kako se to kaže - javnog života.
Konjanik
Godine 1933. Jejts objavljuje “Zavojite stepenice i druge pjesme”, možda i najličniju svoju knjigu. Sve važne teme njegove poezije i njegovog života prisutne su u ovoj knjizi. Bila je to velika knjiga pjesničke zrelosti. Nakon nje Jejts je objavio i “Uštap u martu” (1935. ) te “Posljednje pjesme” (1936.).
Jejts je umro dvadeset i osmog januara 1939. godine, u Francuskoj. Zbog rata je devet godina počivao u Francuskoj, a 1948. godine posmrtni ostaci Jejtsovi prebačeni su u Irsku i sahranjeni (prema njegovoj želji) u kraju njegovog djetinjstva, ispod Ben Bulbena. Vlastiti epitaf u jednoj od svojih posljednjih pjesama Jejts je sam napisao i taj je epitaf ugraviran na njegov nadgrobni spomenik: “Hladnim okom prosudi/ I život, i smrt./ Konjaniče, prođi!”
T.S. Eliot je za Jejtsa rekao da je on “jedan od nekolicine ljudi čija je lična istorija istovremeno i istorija njihovog vremena, što su savjest epohe koja se bez njih ne može razumjeti”.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.