IDE GAS Slava bijegu i bježanju

Žena mu je tamo i umrla, pa je Andriću boravak tamo postao odveć bolan. Kuću je ostavio opštini, a tamo su, želeći sačuvati umjetnički duh koji se oko nje već stvorio, Zuku Džumhuru ponudili da on u toj kući živi. Zuko je rekao: “Ko sam ja da živim u kući Ive Andrića?!”.

Famozni predgovor

Dobro to zvuči, ali opet, teško da je iko simbolički više zaslužio da tu živi od Džumhura. Lako je pretpostaviti da ni Andrić ne bi mislio previše drukčije. Uostalom, on je svojim famoznim predgovorom na neki način uveo Džumhura u književnost. Prvo izdanje “Nekrologa jednoj čaršiji”, prve Zukove knjige objavila je sarajevska “Svjetlost” 1958. godine. Na početku knjige objavljen je predgovor iz pera Ive Andrića. Andrić predgovore inače nije pisao tako da je ovo svojevrstan izuzetak u njegovoj bibliografiji, još značajniji i znakovitiji znamo li da se zapravo radi o predgovoru za jedan literarni prvenac. Ovako kaže Andrić: “Prva pomisao koja se javlja pred ovom prozom jeste: da će autorov stil morati da ima nešto od njegove crtačke veštine. I ta pomisao ne vara. I ovde linija, gola i tvrda, polazi sa neočekivane tačke, ide pravo i kruto, čini vam se da će tako i u tom pravcu ići do unedogled, ali se odjednom negde lomi i neočekivano zakreće kud nikad pomisao ne bi. (…) Ova proza je zaista epigramatična i bleskovita kao karikatura ili skica iz slikarevog putničkog bloka. (…) Uzmite je i vi u ruke i čitajte je! Ona to zaslužuje. Čitajući je, putovaćete po ćudljivom redu vožnje, ali zanimljivim putevima, a za vođu i nenametljivog tumača imaćete jednog umetnika živog duha i bogatog srca.” Da, živ duh i bogato srce, kako je to genijalno primijetio Andrić, ključne su riječi Džumhurovog umjetničkog svijeta.

Na mrtvoj straži

“Grad zelene brade” prvi je tekst, prvi putopis, prve Džumhurove knjige i izvrstan primjer, urnek, Džumhurovog spisateljskog umijeća. Džumhur tu piše o Počitelju, a tekst je uz Andrićev “Na kamenu”, u Počitelju najljepša posveta tom gradu mrkom i dotrajalom. Džumhurov tekst zapravo je niz skica i misaonih bljesaka, kratka autentično Džumhurovska bilješka o magičnom gradu na mrtvoj straži mrtvih carevina. Nakon ovog prološkog zapisa slijedi cijeli niz jednako sjajnih putopisa. Kombinujući čudesno bogatu erudiciju i stil koji kao da je nastao stapanjem slikarskog talenta i golemog dara usmenog kazivača Džumhur piše, recimo, o Juksek-Kaldrmi, strmom istanbulskom sokaku i posljednjoj mahali Evrope. Putopis čiji naslov nosi cijela knjiga govori o Istanbulu, a Džumhur neće zaobići ni, primjera radi, Jedrene ili Jerusalim. S pojavom Zuke Džumhura ovdašnja će putopisna književnost dobiti jedinstvenog autora, modernog i autentičnog, pisca koji je i dan-danas kad je o putopisima riječ neprevaziđen. Džumhur je spretan s riječima, no dio posebnosti “Nekrologa jednoj čaršiji” krije se i u njegovim crtežima. Andrić je u svom predgovoru zapisao da Džumhurova poređenja zadivljuju i ljepotom i tačnošću te je naveo primjer kad Džumhur upoređuje starog kaluđera sa ogromnim crnim slovom ispalim iz Biblije. Slikovitost Džumhurovog pera i vještina njegovog kista napajaju se sa istog izvora. Sam je uostalom kazao: “Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red”.

Gradovi

Osim Konjica (u kojem je rođen 1921. godine i gdje je po vlastitoj želji ukopan) i Herceg Novog (u kojem je umro dvadeset i sedmog decembra 1989. godine), neizostavan grad u Džumhurovoj biografiji je i Beograd. Džumhurov otac Abduselam službovao je, naime, u Beogradu kao imam te je u ovom gradu Zuko živio od djetinjstva. U Beogradu se Zuko Džumhur i školovao, apsolvirao pravo i studirao na likovnoj akademiji te se najprije proslavio kao karikaturista “Politike”. Zbog one antologijske karikature na kojoj iza Marksovih leđa na zidu stoji Staljinov portret zavolio ga je, kažu, i Tito. Zuko se, međutim, i s Titom šalio. Sa suprugom Vezirom bio je jednom prilikom na večeri s Titom i Jovankom Broz. “Znate li Vi, druže Tito, šta je rekla moja majka Vasvija kad ste se Vi oženili?” pitao je Zuko Tita. Tito je, naravno, kazao da ne zna. “Neka u ovoj državi ima neko stariji i od Tita!” rekao je Zuko, a Maršal se glasno nasmijao. U Beogradu je Zuko Džumhur bio jedan od živućih gradskih simbola. Poznato je kako je upravo on zaslužan za ponovno oživljavanje legendarne Skadarlije. Momo Kapor često ističe Zukinu neuobičajenu ležernost i originalnu umjetnost življenja, a na jednom je mjestu o Džumhuru zapisao i ovo: “Čega god se dotakao, postajalo je umetnost. Nacrtana na salveti, na platnu, na papiru ili ono što je napisao ili doživeo, propagirajući svoj privatni stil života, na koji su se svi lepili kao mušice.”

Genijalnost i talenat

Prije nego je postao prepoznatljiv kao pisac, Džumhur je bio čuven kao slikar i karikaturista, a radio je i kao novinar. Nakon “Nekrologa jednoj čaršiji” uslijedile su i knjige “Pisma iz Azije” te “Hodoljublja”, a nakon smrti Džumhurove “Svjetlost” mu je objavila izabrana djela u sedam tomova. Džumhurova se umjetnička svestranost, međutim, dotakla još nekih medija. Bio je i scenograf te kostimograf, zatim televizijski autor, likovni kritičar, a možda je još i najvažnije izdvojiti Džumhurov scenaristički rad. On je, naime, napisao scenarije za filmove Bore Draškovića i Mirze Idrizovića “Horoskop” i “Miris dunja”. Bio je svestran radnik koji je pravio razliku između rada i teškog rada: “Samo jedan lijek postoji i pali protiv teškog rada. Lijek je bijeg. Ja cijeli život bježim, u putovanja, u putopise, u slikarstvo i čitanje. A bježim i u alkohol, ne krijem to. Ja sam ti čuveni bježač. Bježim i slavim bijeg i bježanje. Zato smo i izmislili umjetnost, da se imamo gdje skloniti od teška života i još težeg rada”. Ne bi ipak bilo pogrešno reći da je Zuko Džumhur iznad svega bio hodoljubac i hedonista. Njegovi život i djelo potvrđuju onu glasovitu dosjetku Oskara Vajlda: “Svu svoju genijalnost uložio sam u život, u djelo sam uložio samo talenat.” Ona četiri stiha kojih se Džumhur sjetio “na grobu Hafizovom” mogu biti epitaf i njemu samom:

“Nakuc’o se čaša, napev’o pesama,

Napio se raja sa mednih usana,

Gde je naš’o slasti, tu joj nije prašt’o,

Sad gori l’ mu duša - barem znade zašto.”

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.