IDE GAS Sedamdeset peti rođendan jednog banjalučkog vojnika

Muharem Bazdulj
IDE GAS Sedamdeset peti rođendan jednog banjalučkog vojnika

U zemljama obaveznog vojnog roka dio biografije svih vojno sposobnih muškaraca književnika je i informacija gdje je neki pisac služio vojsku.

 Nije to nevažno. Kako bi bilo nevažno gdje je čovjek proveo punu godinu dana, i to u onom periodu kad su sve godine, kako se to kaže, formativne. Sjećam se kako mi je pomalo i otkrivalački bio podatak o tome da je za habsburškog vremena vojsku u Zagrebu služio jedan - Herman Broh. U tom smislu bi zanimljivo bilo napraviti mapu vojnih rokova vodećih jugoslovenskih pisaca. Neka mjesta bi na toj mapi bila mnogo važnija nego što su na bilo kojoj drugoj mapi - Bileća, primjera radi. A oko nekih bi se mogle stvoriti različite mistifikacije. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako ta godina vojske kod nekih pisaca prodire u prozu, a kod nekih se zadržava na nivou publicističkih anegdota.

To da je David Albahari služio vojsku u Banjaluci je informacija za koju znamo iz njegove prepiske, publicistike i biografije, ali i naratori njegovih romana znaju dijeliti to iskustvo. Petnaestog marta ove godine pada Albaharijev sedamdeset i peti rođendan. Istini za volju, pojedine institucije srpske kulture kao da posljednjih mjeseci napokon postaju svjesne Albaharijeve veličine pa je u proteklih nekoliko nedjelja bilo nekoliko manifestacija njemu u čast. Ali opet, i Albahari je izgleda ilustracija poznate teze da niko nije prorok u svom selu. To mi se jasno ukazalo prije ravno pet godina, u vrijeme Albaharijevog sedamdesetog rođendana. Sredinom marta te godine zatekao sam se u Salcburgu. Moj njemački je skoro nikakav, ponešto iz pisanog teksta kapiram zahvaljujući engleskom. Ipak, za doručkom u hotelu sam pokupio novine sa police. Bio je tu i čuveni NZZ (Noje ciriše cajtung). Jedan od vodećih germanofonih dnevnika na svijetu odlučio je obilježiti jubilarni Albaharijev rođendan velikim intervjuom sa piscem koji je vodio Andreas Brajtenštajn. Sam Brajtenštajn u tekstu otvoreno kaže da je Švedska akademija pogriješila što Nobelovu nagradu nije dala ni Danilu Kišu ni Aleksandru Tišmi te da bi mogla, na neki način, tu grešku ispraviti ako Nobelovom nagradom ovjenča Davida Albaharija. I zaista, Kiš, Tišma i Albahari dijele neke zajedničke osobine; svi su pisci srpskog jezika, jevrejskog porijekla, čije opsesivne teme izviru iz iskustva holokausta. Najmlađi od sve trojice, rođenjem jedini južnjak i Balkanac (Tišma je rođen u Horgošu, Kiš u Subotici, a Albahari u Peći), Albahari ipak u matičnoj kulturi ima recepciju sličnu Kišovoj i Tišminoj. Mada je ime stekao kao pripovjedač, s nekoliko izuzetnih knjiga priča, u posljednjih četvrt vijeka, Albahari uglavnom piše romane. Već s jednom od prvih svojih romanesknih knjiga (“Mamac”) dobio je NIN-ovu nagradu, a gotovo svi njegovi kasniji romani dolazili su do užeg ili najužeg izbora za isto priznanje. Ipak, za razliku od nekih drugih pisaca, nije (još) među višestrukim dobitnicima. Iako je vjerovatno najznačajniji pisac koji danas piše na srpskom jeziku, u dijelu javnosti postoji ta sugestija da Albahari, tobože, nije sasvim “naš”.

Višestruka recepcija

Čisto tržišno gledajući nije nevažno da je nakon propasti “Stubova kulture” koje su dugo bile ubjedljivo vodeći izdavač kad je riječ o važnim domaćim savremenim piscima, Albahari, uz Vladimira Pištala, ostao jedini izvan imperije izdavačke kuće “Laguna”. Ne umanjujući važnost Albaharijeve “Čarobne knjige” koja ovog pisca tretira s dužnim poštovanjem, objavljujući mu i komplet Izabranih djela (a slično je, uostalom, i sa Pištalom i izdavačkom kućom “Agora”), čini se da je “Laguna” danas jedina izdavačka kuća sa dovoljno razvijenom “logistikom” da svoje pisce može držati konstantno vidljivim u javnom prostoru.

Iako je plodan umjetnik na način Vudija Alena, Filipa Rota i Cezara Aire, odnosno iako objavljuje praktično jedan roman godišnje, David Albahari ima tu privilegiju da mu se romani skoro po difoltu prevode na strane jezike pa ima i taj luksuz višestruke recepcije. I makar je stanje književne kritike u masovnim medijima u Srbiji danas vjerovatno gore nego ikad u skorijoj prošlosti, nije da se o Albaharijevim knjigama ne piše. Čini se, međutim, da su oni viđeniji ovdašnji kritičari kad je o novijim Albaharijevim knjigama riječ upali u manirizam pa nisu u stanju ni da primijete signifikantnu međusobnu različitost njegovih najskorijih romana. U romanu “Danas je sreda”, primjera radi, on odustaje od bernhardovskog neprekidnog pasusa, a tu odluku obrazlaže ovako: “Bolest poput Parkinsonove ne može biti dobro prikazana u monološko-monomanijakalnoj formi. Nisam želeo da napišem priču koja će delovati kao lament nad mojom vlastitom patnjom. Stoga u romanu postoji i paragrafi i dijalozi. Želeo sam da bolest bude metafora stvari koje sam osetio u svom životu ili primetio u životima drugih. Naravno, čovek mora da se pita zašto je baš on taj koga pogodi bolest. Ali to je pitanje na koje nema odgovora. Tek kad se razboliš shvatiš dubinu patnje. Moraš naći načina da živiš s bolešću, da je razumeš kao deo tebe, ne da se boriš protiv nje, nego da se pomiriš s njom. I ne treba se plašiti slabljenja memorije, jer nas na kraju sve čeka kolosalni zaborav. Biti dementan, znači takođe biti slobodan”.

Višak informacija

Malo pisaca je u stanju da tako efektno govori o autopoetičkim promjenama koje dolaze sa prolaskom godina kao što o tome govori Albahari: “Kako stariš kao pisac, neizbežno se suočavaš sa iskustvom koje preti da našteti lepoti tvog pisanja. Naime, pisanje je proces otkrivanja - samog sebe, drugih ljudi, društva i sveta kao celine. Kako ambicija otkrivanja opada, pisanje takođe počinje da gubi snagu. U prošlosti si tragao sa više strasti i više energije i sledio si istinu sa više intenziteta. Neću reći da sam srećan što mi je sedamdeset.

Ali ću reći da i u toj dobi možeš biti srećan jednako kao i u bilo kojoj drugoj.” A kad mu sagovornik postavi konkretno pitanje, kako se starost odražava na pisanje, pisac odgovara: “Knjige postaju kraće, jer ti je sve teže baviti se viškom informacija. I naravno praviš manje grešaka nego kad si mlad.” Privilegija je imati priliku čitati Albaharijeve knjige (i tekstove) u originalu. To je privilegija koju ima i banjalučka čitalačka publika. Ta publika participara naravno u cjelovitosti srpske kulture, ali zgodno je znati da sa ovim piscem postoji i jedna lokalnija biografska veza.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

Terorizam
Terorizam
Litijum
Litijum
Strateško planiranje
Strateško planiranje
SAD i NATO
SAD i NATO
Godine čekanja
Godine čekanja
Muzej utemeljivača Srpske
Muzej utemeljivača Srpske
Neutralnost
Neutralnost
Raštimovani orkestar
Raštimovani orkestar
Prekogranični praznik
Prekogranični praznik
Prorok Zvizdić
Prorok Zvizdić
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana