IDE GAS Riječi iz duše izvađene

Muharem Bazdulj

Krajem prošle godine navršile su se četiri decenije od smrti Miroslava Krleže, a početkom ove četiri decenije od njegove sahrane.

 

Tako to valjda biva kad se umre neposredno prije Nove godine. Iako se Jugoslavija raspala, desilo se da je neposredno prije ove jubilarne godišnjice bilo nekoliko nehotičnih podsjećanja na Krležinu važnost za Srbiju i srpsku kulturu. Najprije se Krleža na velika vrata ponovo pojavio u srpskim knjižarama sa novim izdanjima, pošto je izdavačka kuća “Vulkan” krenula da ga objavljuje: najprije “Povratak Filipa Latinovića”, a zatim i “Na rubu pameti”. (Obe knjige su objavljene 2021, prva u prvoj polovini, a druga pred Novu godinu.). Takođe, možda doslovno na dan godišnjice Krležine smrti, u knjižarama se pojavio veliki izbor iz korespondencije Danila Kiša pod naslovom “Iz prepiske” (izdavač “Arhipelag”), gdje važnu ulogu igra kratka razmjena pisama dva velika pisca, a povodom afere oko “Grobnice za Borisa Davidoviča”. Kiš nije bio najsrećniji Krležinom reakcijom, ali ipak ga je nekoliko godina kasnije prozvao “komunističkim Volterom” odnosno “monumentom od pedeset knjiga”.

Za osamdeset i osam godina svog života napisao je Krleža vjerovatno i više od pedeset knjiga. No više od njegove autorske plodnosti fascinira kvalitet i širina njegovog opusa. Nema žanra u kojem se nije okušao, nema žanra u kojem nije ispisao makar jedno remek-djelo: od poezije (“Balade Petrice Kerempuha”) preko pripovijetke (“Veliki meštar sviju hulja”), romana (“Banket u Blitvi”, “Na rubu pameti”, “Zastave”), drame (“Legenda”, “Glembajevi”, “Aratej”), eseja (“Deset krvavih godina”) pa sve do dnevnika vođenog decenijama. Interesantno je uporediti Andrića i Krležu, kao najveće južnoslovenske književne savremenike.

Andrić i Krleža

Dok je Andrića diplomatska karijera vodila širom planete njegov je književni svijet ipak ostao usko omeđen Bosnom; nasuprot njemu Krleža je faktički cijeli život proveo u Zagrebu (gdje je rođen 7.7.1893. godine, a i umro je u istom gradu 29.12.1981), no u svojim se djelima suvereno kreće po cijelom globusu. Književni teoretičari su odavno primijetili da ima nečeg antipodskog u međusobnom odnosu ove dvojice pisaca. U filozofskom smislu nad Andrićevim djelom bdije kjerkegorovska strepnja, dok je Krleža ipak nezamisliv bez odjeka čuvene Marksove Jedanaeste teze (barem onakvog odjeka koji je negdje formulisao Kiš) - vjerovao je u varljivu ideju da pisac stvara svijet i, dakle, kako se to veli, da ga mijenja.

Teško da postoji pisac među Južnim Slovenima čiji je opus tako obiman kao Krležin. Isto tako, teško da postoji pisac među Južnim Slovenima o čijem je djelu napisano toliko eseja, studija, prikaza, članaka, naučnih radova, doktorata. Krležino djelo jest ogroman arhipelag kojem je sudbina da nikad ne bude do kraja istražen, a ipak je o njemu danas teško kazati bilo šta novo. Rizično je pisati o Krleži, jer nigdje drugdje ne postoji tolika vjerovatnoća da je ono što ste primijetili već primijećeno i zapisano. Čini se, međutim, da se na jednu dimenziju Krležinog djela nije ipak obratilo dovoljno pažnje. Mislim ovdje na njegov osebujni proročki dar. Ako se nekakve proročanske vizije i pripisuju Krleži misli se skoro bez izuzetka na politička pitanja. A Krleža je u stvari ona vrsta pisca o kojoj u razgovoru “Banalnost je neuništiva kao plastična boca” govori Danilo Kiš: “To su oni pisci, najređi, koji žive ispred svog vremena, koji svojim savršenim sluhom čuju pokrete istorije, kao što se može čuti dolazak velikog zemljotresa, koji registruju svojom senzibilnošću pojave koje su tek u povoju, koje se tek slute, no koje oni već umeju da zabeleže, makar i ne znali da u tom času da beleže pokrete i potrese koji su za ostale smrtnike nečujni i nevidljivi. To su oni najveći, najređi, pisci koji stoje jednom nogom u svom vremenu, a drugom u budućnosti.”

Od mora primjera kojima je moguće ilustrirati ovu tezu ovdje ćemo navesti dva simbolički naročito atraktivna. U razgovoru s Predragom Matvejevićem Krleža je još krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća kazao: “Što predstavlja jedna osamljena knjiga na ovome svijetu danas, pa bila ona doista vrijedna da bude objavljena. Manje od jedne osamljene kapljičice u Amazoni”. Tek negdje četvrt stoljeća kasnije internet knjižara Amazon.com postaće konkretno ostvarenje ove Krležine vizije. Na kraju jednog od svojih posljednjih intervjua Danilo Kiš je kazao: “Jugoslovenski pesnik Miroslav Krleža opisao je, jednom prilikom, naš dvadeseti vek slikom majmuna koji upravlja avionom”. Kako se dobro ova rečenica uklapa u onu raširenu tezu o krvavom utorku, jedanaestog septembra 2001, kao danu s kojim je završen dvadeseti vijek.

Čitanje u dahu

I Krležin roman “Na rubu pameti”, ponovo objavljen u Srbiji prije nekoliko nedjelja, uklapa se dobro u dvije spomenute karakteristike njegove poetike: vidljiva je u njemu specifična Krležina vezanost za Zagreb kao i njegov svojevrstan literarni avangardizam. Priča o bezimenom Doktoru samom protiv svih kao da združuje Sartra, Kafku, Kunderu te nekog velikog i mračnog skandinavskog režisera. U kontekstu cjelokupnog Krležinog romansijerskog opusa “Na rubu pameti” je vjerovatno najprohodniji roman i idealan je zapravo za ulazak u Krležin književni svijet. Riječ je o romanu koji se čita u dahu, romanu čije pojedine partiture kao da su danas pisane, romanu čija je aktuelnost neprolazna, romanu koji zavodi i osvaja. Jednu toplu i lijepu ilustraciju načina na koji ovaj roman djeluje na čitaoca ostavio je Skender Kulenović u autobiografskom zapisu o svom poznaniku Abdulahu Kaziću - obućarskom kalfi iz Travnika. Ovako piše Kulenović: “Jednih ferija donesem mu Krležin roman 'Na rubu pameti'. Dva dana poslije toga nije ga bilo nigdje, a onda se u zimsko predvečerje sretosmo u čaršiji.” Slijedi opis njihovog noćnog razgovora, razgovora kojim dominira jedna Kazićeva rečenica: “On piše pravo, iz duše čovjeku vadi!”. Iz ovih jednostavnih riječi možemo naslutiti šta je Krleža značio masi ondašnjih mladića, mladoj intelektualnoj eliti Kraljevine Jugoslavije između dva svjetska rata. Ipak, do današnjeg dana. Krležine riječi zvone i odjekuju pravo, kao da su čovjeku iz duše izvađene. Cjelokupno Krležino djelo, u čije vrhunce spada i roman “Na rubu pameti”, zapravo je ilustracija one prelijepe fraze s kojom je ovaj pisac završio “Banket u Blitvi”: “Da, kutija olovnih snova nije mnogo, ali to je ipak jedino što je čovjek izmislio u odbranu svog ljudskog ponosa”.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana