IDE GAS Pisma o životu i literaturi

Muharem Bazdulj

Danilo Kiš je umro prije više od trideset godina, a barem četvrt vijeka se podrazumijeva da njegova sabrana djela obuhvataju 15 tomova.

 

 Njegova biografija i bibliografija su dobro poznate: rođen je u Subotici, otac žrtva holokausta, odrastanje na Cetinju, studiranje i boemija u Beogradu, zaposlenje na francuskim univerzitetima, džojsovsko progonstvo i smrt u Parizu. Književni put Danila Kiša započeo je sa dva kratka romana objavljena u jednom tomu. “Mansardu” i “Psalam 44” sam Kiš je vrlo često navodio kao svojevrsnu metaforu cjelokupnog svog opusa: “Mansarda”, naime, najavljuje njegove metafizičke, a “Psalam 44” istorijske književne opsesije. Tri knjige koje su uslijedile: “Rani jadi”, “Bašta, pepeo” te “Peščanik” predstavljale su svojevrsnu trilogiju o odrastanju, bildungsroman, porodični ciklus odnosno - kako je Kiš više volio - cirkus.

U ovim knjigama, a naročito u “Peščaniku”, metafizičke i istorijske opsesije se miješaju. Očeva smrt u nacističkom logoru obilježila je čitav Kišov život, a uz pomoć svog istančanog moralnog osjećanja Kiš je u fenomenu koncentracionih logora prepoznao krucijalnu temu dvadesetog stoljeća. “Grobnicu za Borisa Davidoviča” porodila je, po Kišovom iskazu, opsesivna ideja da on kao savremenik dva sistema opresije (nacizma i staljinizma) ima svojevrsnu moralnu obavezu da piše o oba. Dodatni povod bila je blaziranost zapadnjačkih salonskih ljevičara i njihovo nevjerovanje u autentična svjedočanstva o sibirskim logorima. Književno majstorstvo Danila Kiša učinilo je najviše od nemogućeg, u njegovoj se prozi - po riječima jedna kritičarke - užasi logora pretvaraju u med poezije. Miroslav Krleža, jedan od Kišovih književnih preteča, napisao je u sklopu svojih “Varijacija na muzičke teme” i kratki esej o Mocartu. U posljednjoj rečenici eseja Krleža veli ovako:  “(…) Mocart svojim djelom dokazuje staru i u historiji umjetničkog stvaranja neoborivo provjerenu istinu: veličina umjetnika nije drugo nego svjedočanstvo duboko ljudskih, svakom živom čovjeku možda nejasnih, ali u svima nama podjednako živih, uznemirenih osjećaja, koje u autentičnim umjetničkim objavljenima čitamo, gledamo ili slušamo kao zapise svojih zagonetnih nesnalaženja pred ljubavlju i smrću, tim prvim i posljednjim tajnama ljudskog života.”

Osjećanje gubitka

Na tragu prožimanja ljubavi i smrti, Erosa i Tanatosa, nastaje posljednja knjiga koju je Kiš objavio za života: “Enciklopedija mrtvih”. Kad je ova zbirka kratkih priča objavljena Kiš nije imao ni pedeset godina. Umro je šest godina kasnije, a njegova prerana smrt trajno priziva onu Osterovu rečenicu o Kafkinoj preranoj smrti: “Čak i danas osjećanje gubitka je skoro nepodnošljivo”.

U prvoj deceniji nakon Kišove smrti Mirjana Miočinović je priredila pet novih knjiga koje se otad po pravilu pridodaju Kišovom za života utemeljenom “kanonu”, odnosno kompletu djela u deset knjiga koji su 1983. zajedno objavili beogradska “Prosveta” i zagrebački “Globus”. Uz romane “Mansarda”, “Psalam 44”, “Bašta, pepeo” i “Peščanik”, knjige priča “Rani jadi”, “Grobnica za Borisa Davidoviča” i “Enciklopedija mrtvih”, zbirku dramskih tekstova “Noć i magla”, polemičku knjigu “Čas anatomije” te kolekciju eseja “Homo poetikus”, sada su se našli i knjige “Pesme”, “Elektra” (Kišova poezija i dramska varijacija Elektra), “Varia” (knjiga ranih eseja i članaka), “Skladište” (multižanrovski katalog iz ostavštine), “Život, literatura” (nezavršeni torzo započete biografske knjige u formi intervjua uz izbor nefikcijskih tekstova uglavnom iz osamdesetih godina) te naposljetku “Gorki talog iskustva” (zbirka intervjua).

Bukvalno posljednjeg dana prošle - 2021. - godine, u knjižarama se, u izdanju “Arhipelaga”, pojavila obimna (632 strane) knjiga Danila Kiša pod naslovom “Iz prepiske”. Bez ikakvog pretjerivanja, sada možemo kazati da se sabrana djela Danila Kiša sastoje iz šesnaest tomova. Oni koji pažljivije prate književnu scenu sjetiće se da je još 2005. u Vršcu, u izdanju Književne opštine Vršac, objavljena knjiga istog naslova, ali na (samo) 113 stranica manjeg formata. Ono što smo znali iz te knjige ponavlja se u ovoj knjizi, ali u mnogo širem kontekstu, kao jedva možda petnaest odsto sveukupne ovde dostupne prepiske.

Zaslužuje ova knjiga mnoge obimne prikaze i eseje, ali ovdje nije mjesto tom žanru. Ovdje valja reći da ćemo kroz Kišovu prepisku upoznati onog Danila Kiša koga već poznajemo, ali još više inokosnog i još više beskompromisnog; Kiša koji se pokazuje spremnim da raskine izdašan ugovor sa svjetski najprestižnijim časopisom ako bi insistirali da mu mijenjaju priču, Kiša koji je nezadovoljan kako njegove knjige plasira “Galimar”; Kiša koji muku muči sa nedoučenim i nepreciznim prevodiocima. Dosad najbolja biografska knjiga o Danilu Kišu - “Izvod iz knjige rođenih” Marka Tompsona, kao i njen svojevrsni nastavak, “Žamor povijesti” istog autora - ovim takođe dobiva svojevrstan apendiks.

Detalji

Neka od ovih pisama, kao primarni izvori, nisu, naime, bila dostupna ni Tompsonu. Pisma su na različite načine poslastica za književne sladokusce. Neka su literarno sugestivna, neka su kulturološki indikativna, neka nam ilustruju Kišovu relaciju sa ljudima na potezu od Fransoa Miterana do Filipa Rota i od Ota Bihalji-Merina do Zuke Džumhura. Ima božanstvenih detalja - od toga kako se Kiš služeći vojsku u Bileći 1961. obradovao Andrićevoj Nobelovoj nagradi (mada, dodaje, misli da ju je Krleža i više zaslužio i to mnogo ranije) do dokumenata od četvrt vijeka kasnije kad je i sam Kiš ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu. Prepiska sa Drenkom Vilen na osamdesetak strana je sama za sebe roman. U njoj se kao epizodni likovi pojavljuju Branko Vučićević, Momo Kapor, Vlada Petrić, Filip Rot, Josif Brodski, Suzan Sontag, u njoj se kao lajtmotiv pojavljuje Kišovo priznanje da mu učenje engleskog ide slabo, iz nje saznajemo da su se na spisku ljudi kojima izdavač treba poslati engleski prevod “Grobnice za Borisa Davidoviča” nalazili, između ostalih, Manes Šperber, Artur Kestler, Fransoa Fejto, Klod Roa i Rejmon Aron.

U sezoni književnih nagrada za 2021. smo nekoliko puta od raznog svijeta iz raznih žirija čuli da je prošla književna godina bila natprosječno dobra. Kakva god da je ta “berba” bila, ova knjiga što se u knjižarskim izlozima našla posljednjeg dana protekle godine, bez sumnje je jedna od maksimalno dvije-tri ubjedljivo najbolje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana