IDE GAS Mag iz zelene zemlje

Dotična nagrada oduvijek je bila kontroverzna i oduvijek su joj mudrijaši sa svih strana svijeta tražili mane. Ne poričući da među piscima koji je nisu dobili ima nekih koji su mnogo bolji od dobrog broja nobelovaca, mora se, ipak, istaći da švedskim akademicima na izboru nekih laureata valja samo skinuti kapu. Kao kada su, primjera radi, prije nepunih četvrt vijeka nagradili Žozea Saramaga (1922- 2010), pisca čija stogodišnjica rođenja pada upravo ove godine.

Saramago je Portugalac, zemljak možda najvećeg pjesnika dvadesetog vijeka Fernanda Pesoe. Ta je krpica zemlje na krajnjem jugozapadu Evrope, krpica umočena u Atlantik, opasana morem i Španijom, porodila (barem) dvojicu nepatvorenih književnih genija. Ivo Andrić Portugal je prozvao “zelenom zemljom”. Književni geniji “zelene zemlje” prizivaju onu latinsku “nomen est omen”. Riječ pessoa na portugalskom znači osoba, persona. Nepotrebno je obrazlagati značaj ovog termina i u kontekstu moderne poezije općenito (Paundova zbirka Personae), a naročito u kontekstu Pesoinog djela i njegovih znamenitih heteronima.

Priča o Saramagovom prezimenu još je neobičnija. Naime, nemarni matičar je u knjigu rođenih umjesto pravog prezimena dječakovih roditelja upisao nekakav porodični nadimak - Saramago. A Saramago je, inače, portugalsko ime za biljčicu Trigonella Foenum Graecum. Kod nas se ona obično naziva žutilovka, a pokatkad i grahotuša, kozji rog ili božja trava. No - kako primjećuje Jasmina Nešković (inače, prevodilac nekoliko njegovih djela) - u riječi Saramago ističu se dva posljednja sloga, a riječ “mago” na portugalskom znači čarobnjak. Tako se na samom početku života Saramagovog zbiva simboličan događaj koji ponešto metaforički sažima svu osebujnost Saramagove literature. Zahvaljujući spletu okolnosti Saramago je spojio dva oprečna pojma: postao je, naime, čarobnjak zahvaljujući administraciji.

Kasni počeci

Saramago je pisao i objavljivao još kao mladić (prvi roman je publikovao kao dvadesetpetogodišnjak), no njegova prava književna karijera počinje u zrelim (gotovo bi se moglo reći: poznim) godinama. Imao je punih pedeset i osam godina kada je objavio “Podignuto sa zemlje”. Nakon njega, u pravilnim vremenskim razmacima, slijedi niz velikih romana, izvanredno ostvarenih djela: “Manastirski ljetopis” (u prevodima na strane jezike roman obično nosi naslov “Baltasar & Blimunda”, a srpsko izdanje se zove “Sedam Sunaca i Sedam Mesečina”), “Godina smrti Rikarda Reisa”, “Kameni splav”, “Povijest opsade Lisabona”, “Jevanđelje po Isusu Hristu”, “Ogled o sljepilu”, “Sva imena”... Svaki od njegovih veličanstvenih romana zavređuje poseban, podroban i nadahnut esej. Ipak, u ovoj kratkoj bilješci moguće je tek kazati nešto o zajedničkim njihovim osobinama, o onom saramagovskom oreolu čarolije zbog koje je svaki od ovih romana kompaktan i poetičan poput nekog antičkog mita. Najprije, skoro redovno Saramagov roman otvara jedan ili više epigrafa. U “Godini smrti Rikarda Reisa” radi se o citatima iz djela Fernanda Pesoe, dok je u “Jevanđelju po Isusu Hristu” riječ o biblijskim, tačnije citatima iz Novog zavjeta. Koliko god na prvi pogled bili različiti, ova dva romana imaju vrlo preciznu vremensko-prostornu lokalizovanost; kod prvog je to Lisabon i tridesete godine dvadesetog vijeka, dok se kod potonjeg, naravno, radi o Judeji u prvim godinama hrišćanske ere. U tom kontekstu i u kontekstu njihovih glavnih junaka ovi epigrafi imaju više metonimijsku negoli metaforsku svrhu. Oni, dakle, otvaraju romane po načelu susjednosti.

Alegorije

Posve je drugi slučaj sa nekim Saramagovim kasnijim romanima, kakvi su “Ogled o sljepilu” i “Sva imena”. Oni se zbivaju na geografski sasvim neodređenom lokalitetu, u urbanom miljeu koji može biti i Lisabon i Madrid i London i bilo koji drugi grad, te u istorijski nedefinisanom prezentu. Saramagovi noviji romani često se nazivaju svojevrsnim alegorijama, idu, dakle, prema simbolizmu, carstvu metafore. Borhes u jednom slavnom eseju veli da je prelaz alegorije u roman ustvari prelaz od vrste do pojedinca. Pomenuti romani korak su u suprotnom pravcu. Njihovi junaci skoro da uopšte nemaju vlastita imena. Ove dvije grupe Saramagovih romana imaju ipak više sličnosti nego razlika. Spaja ih unikatni Saramagov stil: skoro oksimoronski barokni asketizam izraza. Nema nikakve sumnje da je Saramagova rečenica jedna od najosebujnijih rečenica novije svjetske literature. Ta dugačka maestralna rečenica raskošno meandrira stranicom. Od interpunkcijskih znakova Saramago koristi gotovo isključivo samo zarez i tačku. No zarezi ne kidaju i ne presijecaju njegovu rečenicu; oni nisu gazovi, nego kaskade. Hoću reći da su oni tu više iz estetskih negoli iz gramatičkih razloga.

Po formalnoj organizaciji teksta Saramagovi romani liče pomalo na Kafkine i romane Tomasa Bernharda. Kao i ova dvojica, ni Saramago nije pisac fragmenta. Njegova je stranica, gusto ispisana poput pšenicom posijane oranice, nalik je na lokvu u asfaltu po najgorem pljusku. Na stranici Saramagovog romana više je crnog nego bijelog (doslovce, a često i simbolično). Isto tako, Saramagovi su romani redovno razdijeljeni na poglavlja (za razliku od Bernhardovih), no ta poglavlja ne nose nikakav naziv niti oznaku, pa ni onu s rednim brojem (za razliku od Kafkinih). Kao i Andrićeve priče - kako ih u svom kratkom eseju opisuje Jovan Hristić - tako ni Saramagovi romani nemaju ni pravog početka ni pravog kraja.

Pravi početak je negdje u vremenu izvan priče/romana, a kraj je tek nešto povlašćenija tačka u vremenu. Svijet postoji i poslije kraja, makar je zavjesa priče/romana pala. Ne spominjem slučajno Andrića pred kraj ovog teksta, Andrića koji je Saramagovu domovinu prozvao zelenom zemljom i koji je baš u Portugal smjestio svoju prelijepu priču “Bajron u Sintri”. I Andrić je poput Saramaga svojom prozom prešao put od metonimije prema metafori. Prije stotinu godina seoski matičar iz Azinjage je tek rođenom Žozeu greškom darovao prezime Saramago, prezime u koje je inkorporirana riječ čarobnjak. A ovaj je čarobnjak opravdao svoje prezime. U romanu  “Kameni splav”, recimo, čarobnjački volšebno odvaja Pirinejsko poluostrvo od Evrope, a u romanu “Sva imena” ispisuje prelijepu posvetu administraciji, načinivši od priče o malom službeniku, sitnom točkiću gradskog administrativnog kentaura, skoro metafizičku bajku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.