Galeb sa Azovskog mora

Muharem Bazdulj

Fokus pažnje svjetske javnosti posljednjih nedjelja je na ukrajinskoj obali Azovskog mora, u Marijupolju. U jednoj od vijesti iz tog kraja pomenut je i stotinjak kilometara udaljen grad na istom moru, ali sa ruske strane: Taganrog. Preko tog Taganroga je, naime, evakuisan dio civila iz Marijupolja. Za grad Taganrog već decenijama znaju ljubitelji svjetske književnosti. Tamo je, naime, 17. januara 1860. godine rođen Anton Pavlovič Čehov.

Otac mu je bio sitni trgovac. Djed Čehovljev je bio kmet koji je sebi i svojim sinovima kupio slobodu. Još od malih nogu Čehov je pomagao ocu u trgovini, a nakon što je krenuo u gimnaziju otac mu je bankrotirao. Cijela se porodica tad preselila u Moskvu, no Čehov nije želio napuštati školu. Ostao je u rodnom gradu sve do mature, a sam je sebe izdržavao dajući instrukcije slabijim đacima. S navršenih devetnaest godina Čehov se doseljava u Moskvu i upisuje na medicinski fakultet. Dok je studirao i sebe i porodicu je izdržavao pisanjem. Priče je, naime, počeo pisati još kao gimnazijalac, a u vrijeme studija počinje objavljivati u cijelom nizu časopisa. Pisao je mnogo i brzo: godišnje je objavljivao oko 120 tekstova i priča, a 1885. godine bilo je čak 129. U svojoj knjizi “Čehov dramski pisac” Jovan Hristić ističe kako je uobičajeno savršenstvo vezati isključivo za dokolicu, no kako Čehov to demantuje i kako je neke od najboljih svojih priča, vrhunaca ruske i svjetske književnosti, Čehov napisao - što se kaže - od nevolje, na brzinu, vođen tek željom za zaradom. Nije ih čak ni potpisao pravim imenom, nego pseudonimom Antoša Čehonte. I uslovi u kojima je stvarao bili su gotovo nikakvi: u malom stanu u kojem su se miješali bučni razgovori, muzika i plač djece. Godine 1894. Čehov je diplomirao i počinje raditi kao ljekar, a godinu-dvije kasnije stiče i književnu slavu.

Medicina

U svom romanu “Kasino” Tvrtko Kulenović kaže: “Kao nijedna naučna grana i kao nijedna druga veština, medicina - jer ona je istovremeno nauka i veština - zadire najdublje, najtrajnije i najsudbonosnije u ljudski život. Zato nije čudo što su medicina i njeni predstavnici lekari tako intenzivno prožimali sve oblike književnosti.” Kulenović će u ovom romanu, među ostalim, spomenuti Gi de Mopasana i Somerseta Moma, no na prvom će se mjestu sjetiti Antona Pavloviča Čehova. I zbilja, makar je pisaca-ljekara u svjetskoj književnosti relativno veliki broj najslavniji je ipak Anton Pavlovič Čehov. U jednom pismu iz oktobra 1899. godine Čehov će zapisati: “Ne znam šta me je navelo da izaberem medicinski fakultet, ali se nisam pokajao zbog tog izbora… Bez sumnje da je bavljenje medicinskim naukama imalo velikog uticaja na moju književnu djelatnost; ono je značajno proširilo oblast mojih opažanja, obogatilo me je znanjima čiju pravu vrijednost za mene kao pisca može da shvati samo onaj ko je i sam ljekar.”

U onodobnoj Rusiji Petrograd je bio pravi književni centar. Živeći u Moskvi Čehov zapravo i nije znao kako se njega i njegov rad doživljava u Petrogradu. Međutim, krajem 1885. i početkom naredne godine Čehov boravi u Petrogradu i shvata da je stekao literarni ugled. Poštovali su ga kao autora i takvi pisci poput Grigoroviča, Leskova i Tolstoja. Godine 1888. Čehov će dobiti “Puškinovu nagradu”, no već godinu dana kasnije teško će ga pogoditi neuspjeh njegove drame “Šumski duh”. Nakon tog pozorišnog kraha Čehov će neko vrijeme potpuno prestati pisati, a 1891. godine odlazi na Sahalin i radi kao ljekar u kažnjeničkoj koloniji. Slijedi period putovanja po Dalekom istoku, a po povratku Čehov će kupiti imanje u Melihovu i potpuno se posvetiti pisanju. U tom periodu nastaju neke od njegovih najpoznatijih priča poput “Paviljona broj 6” (1892), kao i jedna od najvažnijih drama - “Galeb” (1895). Godine 1897. Čehov se zbog tuberkuloze seli na Jaltu. U posljednjih sedam godina života Čehov će napisati svoje najčuvenije drame “Tri sestre” i “Višnjik” te mnoge priče, primjera radi: “Čovjek u futroli”, “Ogrozd”, “Dama s psetancem”. Nalik Kafki, pred kraj života doživljava i ljubavnu sreću: 1901. godine oženiće se glumicom Olgom Kniperovom. Čehov umire u julu 1904. godine u njemačkom lječilištu Badenvajler.

Lak kao nedjeljno jutro

Čehov je često govorio da mu je medicina supruga, a literatura ljubavnica. Ponekad je, međutim, ovu uzrečicu i varirao pa bi kazao kako mu je proza zakonita žena, a “drama tek nakinđurena, goropadna, bezočna i zamorna ljubavnica”. Nema, međutim, sumnje da je Čehov bio genijalan i kao pripovjedač i kao dramatičar. Njegova plodnost u obje ove oblasti je fascinantna. Napisao je dvadeset i šest drama te nekoliko stotina pripovijetki. Pisao je izuzetno brzo. Znao je napisati priču za samo sat vremena, a ponekad mu nije trebalo ni toliko. Čehovljeve priče variraju i po dužini i po kvalitetu, no one najbolje su u svjetskim okvirima antologijska ostvarenja. Uzmimo, recimo, priču “Putnik prvog razreda”. Radnja se dešava u vozu, kao uostalom u nekim od najboljih ruskih i svjetskih knjiga: od prvog poglavlja “Idiota” Dostojevskog do Tolstojeve “Krojcerove sonate”. Nema, međutim, kod Čehova one tjeskobe i one pasije kakva prati Dostojevskog, a nešto manje i Tolstoja. Čehovljev “Putnik prvog razreda” je lak, gotovo kao nedjeljno jutro. Dvojica njegovih junaka pričaju o slavi. Jedan zapravo priča, a jedan uglavnom sluša. Tema kao ukradena iz današnjih medija, svjetskih, kao i naših. Inžinjer Krikunov lamentuje nad činjenicom da su pjevačice (danas bi bilo - estradne zvijezde) te kriminalci i kockari slavniji od naučnika i umjetnika. Pisac je slavan, kaže on, jedino ako pogine u dvoboju, poludi, bude prognan ili se otkrije da vara na kartama. Novine su zato krive, žali se Krikunov. Priča zapravo kao da je nastala u današnje vrijeme, u eri televizijskih “šoua realnosti”, u vorholovskom univerzumu. Ipak, Čehov ne bi bio Čehov kad bi dopustio da mu priča bude tezična, makar i slučajno. U posljednjim rečenicama stvar se raspliće humorno, tačno i lijepo, junaci će prasnuti u smijeh, a i čitalac će se osmijehnuti. Da, najbolje Čehovljeve priče imaju taj kvalitet: tačne su, umjetnički i životno tačne. Kad je riječ o klasičnoj, realističnoj (neki bi kazali: starinskoj) kratkoj priči, Čehov je njen klasik, simbol i ikona. Uostalom, i sam Rejmond Karver, jedan od globalno najslavnijih pisaca s kraja dvadesetog vijeka i uzor cijeloj jednoj generaciji prozaista, zaklinjao se u Čehova. Uprkos hladnom ratu, to u tadašnjoj Americi nije bilo naročito politički nekorektno.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana