Filmske istine

Davno prije CD-a, kompjutera, I-poda, memorijskih, zvučnih i drugih kartica, ljudi su koristili mozak. Božja i ljudska mašina za reprodukciju slike, tona i podataka, služila je svrsi i razvijala se. Ne tako brzo kao kompjuteri, ali, stizala je da popamti gotovo sve slike i odvije skoro sve filmove koji bi nam trebali. Istina, uređaj bi se i pokvario, hard disk bi otišao, zvali bi to "demencija", "senilnost", "alchajmer" ili nekako drukčije, ali neke funkcije, posebno funkcija pamćenja, bile su teško popravljive. Kvarile bi se i dalje, doktori glavoznanci davali bi sve od sebe da se proces odumiranja božanskog hard diska uspori. Rezultati bi obično izostajali a doktori bi dobili nove uređaje za posmatranje i popravku, nadajući se u više uspjeha sljedeći put. Nekada bi neke slike, baš poput današnjih kompjuterskih virusa, poremetile sistem. Umjesto adekvatne reakcije na neku sliku ili pojam, na neku komandu ili zahtjev, mašina bi se ponašala nesuvislo i nelogično. Čovjek bi tada radio ili govorio ono što bi izlazilo iz okvira smisla ili ne bi bilo doraslo mjestu ili situaciji. Jedan stari Mostarac, recimo, pijan bi potpuno pobrkao mjesto i vrijeme. Oči bi vidjele, ali mozak ne bi konstatovao da vlasnik aparature za mokrenje nije u toaletu već na ulici ili kakvom javnom mjestu punom prolaznika. Svjedoci starčevog mokrenja, njegova bliža rodbina i prijatelji, uporno bi ga uvjeravali da je sinoć pijan pred svima mokrio na ulici. Ni upišane pantalone nisu ga mogle ubijediti da je stajao na ulici i urinirao na očigled čitavog grada. U njegovoj glavi nije bilo slike na kojoj to radi, mozak nije snimio ili je snimak bačen u "bunker" možđana, baš kao filmovi koje bi u Jugoslaviji ocijenili "nepogodnim za prikazivanje". Neimanje dokaza oslobađa krivice, baš kao pri pokušaju pravde zvanom zakon. I, baš kako to sa zakonom biva, dokaza nema ni kad ih se ne želi potražiti, baš kao što nestanu ili postanu nevidljivi dokazi za zločine nad Srbima u Sarajevu u posljednjem od tri onovjekovna rata. A prpošna starina sklona urinarnim istupima, vjerovatno ne bi puno čeprkala po moždanoj arhivi, traci na kojoj je bio kompromitujući snimak pražnjenja mjehura na javnom mjestu.

Zadržavanje vode

Zadržavanje mokraće je pogubnije za čovjekovo zdravlje od zadržavanja istine. Ali, zadržavanje istine, baš kao i njeno iskrivljavanje, pogubno je za društvo. Ne toliko za sadašnjost, ona brzo prođe, ali za budućnost je i te kako opasna. U našoj sadašnjosti koja je između dva posljednja rata bila budućnost, upravo to se dogodilo. Istina je i zadržavana i iskrivljavana. Postajala bi povremeno i stoodstotna laž, ne samo 80-odstotna, 60-odstotna ili, ako je bilo sreće, 50-odstotna iliti polovična istina. Rezultat takve neistinite i falsifikovane prošlosti je naša zlosrećna bliska prošlost i sadašnjost. Bojim se, i budućnost. Sada Česi, Mađari, Poljaci i ostala bratija kojoj smo se u nastupima zluradosti smijali, stoji u regionu i u svijetu puno bolje od nas. Osjećamo se, nekako, da ne upotrijebim teži izraz, "pomokreno". Oni su si priuštili puno više istine i, pomireni sa sobom i svojom prošlosti, krenuli u bolju budućnost.

Farbanje

Slike se često uljepšavaju, i uživo. Znam osamdesetogodišnjaka, noćnu moru za pravoslavne vjernike i sveštenstvo, koji u svoje predsmrtno doba farba kosu u crno. Da je Musliman (a Srbin je, nažalost), rekao bih mu "Alah je dao sjedine starom insanu da mu svaka dlaka u Dženetu (raju) put osvjetljava. Ne treba to ni čupat' ni farbavat'". Starkelja je toliko "van svojih cipela" da se s njim i ne može pričati. Nije za toga, recimo, dovoljna ni Hristova ni Alahova istina, ima on svoju, đavo mu iz džepova viri. I djecu je dobro poštedjeti od nekih istina. Neki dan, na primjer, gledam mamu s malom djevojčicom u prodavnici cipela. Dijete zinulo očima na "najki" patike, mama zinula novčanikom i stisnutih usta vadi kreditnu karticu, očigledno već u debelom minusu, i plaća dječju "mamiparu" preteško zarađenim novcem."Najki". Firma za odvest ih na sud. Nešto slično OMV-u, samo ne tek u domenu razaranja, korupcije i trovanja. Koriste dječiji rad u zemljama "trećeg svijeta", vojnom tržištu Titove Jugoslavije. I šta bi čovjek? Da sjednem kraj tog sitog i srećnog djeteta i kažem "Znaš, sine, te patike prave male djevojčice kao što si ti, curice koje nikada neće imati takve patike. Prave ih u mračnim i vlažnim podrumima u kojima oboljevaju od plućnih bolesti i rijetko dožive osamnaest godina. Sine, čika Marks nije ni slutio da ćeš ti, mala curica, izrabljivati i do smrti mučiti druge male curice i da će tvoja svojim parama tjerati druge mame da svoje male djevojčice šalju u mračne podrume gdje će dobiti podmuklu bolest i umrijeti. Ono o svjetskom izrabljivanju radnika od strane kapitalista, priča je za tvoju mamu kad je bila mala. Tvoja je priča smrt te male djece, smrt na koju ih tjeraš kupujući "najke" umjesto kakvih puno jeftinijih patika proizvedenih kod nas. Ionako ćeš ih prerasti puno prije nego što se pocijepaju...". Hm, voljeli biste da ni vi niste čuli ovo, je li? E, pa, žao mi je. Kad vam dijete poželi "najki" patike, sjedite s njim i parafrazirajte mu ovo, barem da si malo olakšate savjest. Bog vam se, možda, i nasmiješi. I kad sipate benzin na OMV-u, pogledajte sa strahom u nebo.

SS i OMV

OMV, čujem, odlazi iz BiH. Ali, ostaće rupe za benzinske tankove i druge benzinske pumpe, samo će se ime promijeniti. Zlo ode, napravi mjesta drugom zlu. Otišli su i onomad Austrijanci i Nijemci, otišle SS-divizije i kazneni odredi, odveli prije toga i naše ljude koji se nikada više nisu vratili, ostavili dovoljno krvi za još jedan rat. Otišle i one matore partizanine, barem većina njih, ostavili zemlju bez pismenih i imućnih, da sebi nepismenima i u krv ogrezlima, naprave mjesta. Zlo rađa zlo, a krv rađa krv, kako rekoh već puno puta, baš kao što lešinari legu lešinare. Od OMV-a mi ostaju slike porušene kuće i potreba da ih spomenem svako malo. I kad mi, ako Bog da, budu uručivali Nobela za piskaranje, sjetiću se OMV-a, toliko su usrećili i mene i moju djedovinu. Riječi su slike, slike su filmovi koji ostaju u glavama. Scena nabijanja na kolac u romanu "Na Drini ćuprija", tako je dobro oslikana riječima, da čitalac osjeti bol koca u utrobi i s jezom se sjeti tih neljudskih vremena, neproživljenih a prisutnih u svakom našem novom vremenu.

Fuj, Srbi

Filmske istine su najdalje od istine. Čast izuzecima kao što su "Živi i mrtvi" ili "Lepa sela lepo gore". Filmovi tipa "Turneja", "Go West", "Nafaka", "Grbavica", takva su karikatura istine da treba čovjek živjeti u Gvineji Bisao pa da ozbiljno shvati takve filmske uratke. Kad gledate američki film o bilo kojem stvarnom događaju, imajte na umu da su Amerikanci najveći filmski lažovi i karikaturisti. To se najbolje vidi u filmovima kao što je "Lov u Bosni", to jest "Hant in Bosnia". Bože mili, kakvih sve tu čudila nema. Ričard Gir glumi novinara u Bosni, i to u nekoj, čini se, slavonskoj šumetini. Ni opalo jesenje lišće ne liči na lišće bosanskih bukvetina. Poslovično površnom i priglupom Amerikancu, to je OK. Ali, taj su film na TV prikazali i meni! Nisam ni ja naročito pametan, od mužjaka i ženke divlje patke nekad mi se učini da su dvije vrste divljih pataka, ali što je previše - previše je. U tom filmu, ratnog zločinca (Srbin je, šta bi drugo u američkom filmu Srbin bio?), glumi hrvatski glumac iz trećerazrednih sapunica. Kanda se o Radovanu K. radilo, frizura glumčeva je bila nalik Radovanovoj. Elem, u tom filmu se Radovan K. stalno mota po nekoj hrvatskoj šumetini i po nekom šumsko-seoskom putu, a ne sjedi i ne pije kafu ispod svoje slike, usred tromilionskog grada. Srbi u tom filmu žive u kafanama, uglavnom od tečnog goriva, to jest rakiještine, reže i deru se jedni na druge, valjda u nedostatku trećih koje bi ubijali i silovali, izađu tek povremeno - da ispale koji rafal put neba, sebi za dušu. Muslimani su uglavnom stari i usporeni, svi na putu za onaj svijet, nikako im iz glave ne izlaze ratne traume. Hrvata kanda i ne sjećam, valjda scenarista nije s njima htio puno opterećivati filmsku javnost. I za kaubojski film su bili dovoljni bijelci i Indijanci. U tom nesretnom "Hant in Bosnia" filmu ima kojekakvog zaljubljivanja, posljedica silovanja (samo srpskog, naravno), koncentracionih logora (srpskih, naravno) i puno žrtava (zna se čijih, ako ne vjerujete - pitajte prosječnog Amerikanca ili nekoga iz SDP ili SDA), emocionalnog predmeta u vidu akustične gitare... Ima i crnac, da bude politički korektno. I to dobar crnac, naravno. Srbin ne može biti crnac jer su crnci dobri. Bilo bi, za američku i bosansku javnost, politički nekorektno da je crnac u filmu loš ili da je Srbin dobar. Ima čak i jedan patuljak. Nije baš nešto puno dobar, ali nije ni loš. Američka javnost, filmska i politička, još se vrijednosno nije "očitovala" o patuljcima "kao takvim".

Bosanče u ruke

Baš me zanima kako izgleda prvo filmsko dijete Anđeline Džoli. Znam da se prvorođenče Anđelinino svidjelo bošnjačkoj javnosti, što znači da se srpskoj neće nimalo svidjeti. Znam pouzdano da nije uvrijedila ni crnce ni patuljke, to se ne smije. Srbi su, međutim, neskloni plakanju i kukumavčenju, dušu dali za istresati gaće nad njima. Zanima se i kako će se "bosanska" javnost odužiti Anđelini za taj film. Pala mi je davno na pamet jedna ideja koja bi se lako mogla sprovesti u djelo... Inspirisao me moj drug Ivan. Moj prijatelj Nino Raspudić i ja imamo još prijatelja osim nas dva. Jedan od njih je i taj Ivan. Ivan je pametno staro momče, malo premalen za Hercegovca, onako, korejanski malen. Skroman čovjek, jako produhovljen i duhovit. Još i vegetarijanac. Elem, Nino i ja smo u neozbiljnim trenucima razvili teoriju kako Ivan, u stvari, i nije Hercegovac, kako ga je sjevernokorejski diktator tih kasnih šezdesetih, prilikom jednog od Tiletovih putovanja Galebom, dao kao poklon jugoslovenskom predsjedniku, Josipu Brozu. Tito, imajući i sam na desetine potomaka (što znanih što neznanih) koje je trebalo othraniti, dao je malo Korejanče Ivanovim roditeljima u Zapadnu Hercegovinu, da ga oni othrane i daju mu ime Ivan. I zato naš Ivan liči na Korejanca više no na Eru, jer Korejanac a ne Ero, u stvari, i jeste. Zato bi Željko Komšić, jedan od dva bošnjačka člana Predsjedništva, kako sam već rekao, na dodjeli filmske nagrade mogao Anđelini uručiti kakvo malo Bosanče, nije dosad posvojila nijedno. I to bošnjačko. Nipošto srpsko, da kasnije ne podivlja i na Bredovom imanju ne osnuje privatni konc-logor. Kao što je od korejskog Ivana ipak na kraju ispao Korejanac. Krv nije voda.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.