Fudbalski klub BSK slavi 75 godina postojanja

Glas Srpske 22.10.2007 00:00

BSK je velika banjolučka priča, ne samo sportska i ne samo fudbalska, i kao takva treba da traje...

NEPISANO je pravilo da odbrambeni igrači rijetko postižu golove, ali kad zatresu mrežu onda su to rijetko viđeni pogoci. Sve ovo juče je potvrdio bek BSK-a Rodoljub Petković: isticao je 36. minut kada je mali BSK-ov bek Želimir Tojagić žestoko šutirao a fudbaler Slobode (BN) Dragan Vujanović sa gol-linije izbacio loptu u polje. Ona je doskočila do Rodoljuba Petkovića, "BSK-ove" radilice, uslijedio je novi šut, ali Vujanović je opet uspješno reagovao. Na njegovu nesreću, lopta se ponovo odbila do Petkovića koji je ovaj put nepogrešiv: upućena "bomba" sa dvadeset metara, kroz šumu nogu, našla je put do mreže. Bilo je to 1:0 za BSK, što je bio i krajnji rezultat utakmice između Slobode i BSK-a. Sve ovo odigralo se 9. juna 1972. godine na igralištu Naprijeda gdje je BSK "beskućnik" igrao svoje susrete kao domaćin. Generacije "banjolučkih plavih": Popić, Čejvan, Petković, braća Alihodžić, Vržina, Grahovac, Čatlak, Tojagić, Salihović, Seferagić, Kapidžić, Rošer, Smajić, Šakotić, Sojtarić, Čizmić, Arbutina... prolazila je između "scila i haribda", prolazila i opstajala. BSK je uvijek u Banjoj Luci bio omiljen, važio je za gradski klub "prve klase". Onaj gol što sam opisao, izvještavajući sa pomenutog meča kao mladi saradnik "Glasa", bio je gol i časti, jer svi su bili uvjereni da će BSK "pustiti" susret Novljanima, između ostalog i kao "osvetu" Naprijedu, gradskom rivalu, koji je s Novljanima vodio borbu za ulazak u Drugu ligu. Međutim, "plavi", što je bio prepoznatljiv naziv za BSK, igrali su za svoj "čist obraz", iako mu bodovi nisu takmičarski ništa značili. Taj duh, inače, kroz generacije krasio je ovaj klub. Kad su bili na vrhuncu pomoći i u sezoni 1967/68. postali prvaci Krajiške zonske lige sa 44 boda, čak pet više od bihaćkog Jedinstva, BSK nikada nije igrao utakmice "dogovora". Mladići među kojima su dominantne figure bile golman Zlatan Pavičić, Eso Bašić, Hikmet Kušmić, Zude Smailagić gajila je, uz majstorstvo, i sportsku fernesu. U svakoj situaciji. BSK je dvije godine igrao i u Drugoj saveznoj ligi. Tada je blistao Goran Todorovac, izraziti ljevak, možda najtalentovaniji mladić za fudbal sedamdesetih godina u Banjoj Luci. Moja veza sa BSK-om, bez obzira što sam bio član rivalskog Naprijeda, izgrađena je kroz lični odnos sa golmanima Zlatanom Pavičićem i Miralemom Hasanbegovićem. Pavičić je bio stariji, građen besprijekorno, dobar golman, pamtim njegove odbrane u Gradišci protiv Kozare kada bi mu se divio i sam Vladimir Beara. Ozbiljan, korektan u svakoj prilici, podržavao je nas mlađe golmane koji smo stizali, hrabrio i mene i Klinju (Mladena Čurića), i Čapu (pominjani Hasanbegović) i Đulu (Fuada Đulića), u to vrijeme bili smo najperspektivniji golmani u gradu. Do kraja karijere Pavčić je bio u BSK-u, dugo vremena i kapiten, nikad mi nije bilo jasno da ga Borac nije angažovao, pogotovo u vrijeme kada je kuburio s golmanima, smjenjivali su se Komić i Komadina, a Pavčić bio bolji od njih obojice zajedno. Hasanegović je, kao osamnaestogodišnjak, zahvaljujući odličnoj odbrani na Krimeji protiv Orijenta, poslije i prešao u taj klub, koji je, uz Borac i Rijeku, bio najjači drugoligaš. Kasnije je otišao u "mali" Nehaj iz Senja i tu završio karijeru. Generacija koja je pristigla nakon te "zlatne" BSK-ove drugoligaške ekipe, predvodili su braća Alihodžić, Drljačić, Kragulj, Vukša, Sojtarić, Grahovac... uz starije Palačića, Crnomarkovića, Arbutinu, Halilića... godinama su važili za "fudbalske romantičare". Iako su radili u teškim uslovima, bili su cijenjena i uvažavana ekipa. Imali su sreću da je na čelu kluba tada bio Milorad - Mišo Kantar koji je, kao direktor "Stočara", mnogo učinio za BSK. Nije bilo ekipe kojoj nisu klecale noge kad je morala na megdan BSK-u. Igrali su za oko lijepo, svi fudbalski znalci, a neimaština koja je tada pritiskala klub, samo je još više jačala njihovu privrženost plavom dresu. Badava što su mnogi klubovi nudili novac tim fudbalerima, godinama se nisu razilazili. I uvijek su bili u vrhu Krajiške zonske lige, iako većinu mečeva kao domaćin nisu znali gdje će igrati do sam sat prije utakmice. Nekad u Novoseliji, nekad na Mejdanu, potom Predgrađu ili Gornjem šeheru. Ta potucanja od "nemila do nedraga" trajala su sve do 8. avgusta 1982. godine. Tog dana otvoren je stadion na "Čairama". Gost BSK-u bio je banjolučki Borac. Prvo poluvrijeme Borac je vodio 5:1, u drugom poluvremenu Banja Luku je zahvatilo nevrijeme, praćeno kišom i vjetrom, pa je utakmica prekinuta. BSK je ostao vjeran svojim "Čairama". Kasnije će ovaj klub postići još jedan veliki uspjeh, plasiraće se u Treću ligu, gdje je igrao sa Zagrebom, Orijentom, Koprom, Mariborom... i spletom nesrećnih okolnosti ispao u posljednjem kolu. Kroz sedamdeset i pet godina života i rada (BSK je svoju prvu utakmicu odigrao 1932. godine), u klubu su radili brojni entuzijasti. U knjizi Limuna Papića "20 godina FK BSK" najčešće se pominju Mehmed Bilal, Hajro Burzić, Adem Čejvan (čuveni glumac, koji je bio veliki navijač BSK-a), Adem Dizdarević Beno, Safet Đonlić, Duško Oljača, Dragan Žižić, Milorad Mišo Kantar, Dedo Pašalić, Besim Parić... vrijeme koje je u BSK-u ispisano "zlatnim slovima", je ono 1955. kada su juniori BSK-a, bili drugi u Jugoslaviji, kada su se "plavi" momci nadmetali sa čuvenom Crvenom zvezdom, čiji dres kasnije, u beogradskom Partizanu, nosi Velimir Sombolac koji će postati reprezentativac i osvajač zlatne olimpijske medalje, koju nažalost, iz istih razloga kao rukometaš Seleš, nikada nije dobio, jer je izostao sa finalnog meča. (Nepravda je, ipak ispravljena!) BSK je velika banjolučka priča, ne samo sportska i ne samo fudbalska, i kao takva treba da traje... ("Iz knjige Tome Marića "kad je lopta imala dušu") FELjTON O BSK-u Uskoro na stranicama "Glasa Srpske" objavićemo feljton o maloj-velikoj istoriji BSK-a koja traje 75 godina. Povodom velikog jubileja i klub će održati niz manifestacija.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.