Bez promjena nema ni napretka

Johan Satler

“Dobro jutro, Sarajevo”, oglasio sam se entuzijastično na “Tviteru” uživajući u prekrasnom subotnjem jutru. Svježi vazduh i sunce. Sarajevo u punoj rezoluciji.

 “Ambasadore, uopšte nije dobro. Građani su uplašeni; osjetim to u vazduhu”, odgovara mi jedan tviteraš.

Premda je BiH prešla dugačak put od rata do mira, ovo nije prvi put da čujem ovakve zabrinutosti.

Ova zemlja ima ogroman potencijal, a ono što joj nedostaje je ozbiljna i sveobuhvatna politička posvećenost rješavanju svakodnevnih problema građana. Jednako kao i građani zemalja članica EU, ljudi ovdje žele da uživaju u prilikama koje pružaju dobra radna mjesta, kvalitetno obrazovanje i zdravstvo, dobre penzije i funkcionalni sistem vladavine prava.

U potrazi za ovim osnovnim stvarima, previše ljudi je već otišlo iz Bosne i Hercegovine. Previše njih razmišlja da ode. Nisu motivisani samo nedostatkom prilika za zaposlenje, već možda još i više stalnom ekonomskom i političkom nesigurnošću koja otežava život. Nedostaci u upravljanju nadmašili su prilike u svijesti i u životima ljudi. Domaći političari ne mogu sebi priuštiti zanemarivanje činjenice da se stanovništvo u BiH naglo smanjuje.

Ne mora biti ovako!

Prije par sedmica bio sam domaćin zajedničkog sastanka u Bijeljini s predstavnicima Savjeta ministara BiH i entitetskih vlada. Pridružilo nam se još nekoliko ambasadora i kolega iz međunarodnih finansijskih institucija kako bismo pomogli domaćim predstavnicima da predvode socioekonomske reforme u BiH.

Ove aktivnosti dolaze u vrijeme kada je Evropska komisija predložila novu metodologiju proširenja s jakim naglaskom na ekonomiji, zajedno s planovima za povećanje finansiranja za one zemlje koje postižu napredak i unapređuju kvalitet života svojih građana na tom putu.

Domaće vlasti BiH su se obavezale da će unaprijediti sprovođenje socioekonomskih reformi, dok su se EU i druge međunarodne institucije obavezale da će podržati ovaj proces. Usaglašen je popis aktivnosti u oblastima ekonomskog upravljanja, obrazovanja, energetike, okoline i drugih oblasti.

Moje uzbuđenje zbog ovakvog pozitivnog ishoda bilo je kratkog daha. Dok smo razgovarali o reformama i budućnosti, u zemlji se javila još jedna u nizu političkih kriza. U svjetlu ovih zbivanja ukupni ton naših diskusija očekivano je bio puno tmurniji.

Nisam mogao a da se ne zapitam: Hoće li reforme ponovo biti odgođene?

Kad god govorim o reformama u ovoj zemlji, imam na umu uslove u kojima građani žive. Stvari se moraju mijenjati. I to brzo. Vrijeme se mjeri u mjesecima, a ne godinama.

Prioriteti su brojni, ali popis inicijalnih 66 kratkoročnih prioriteta koji proizlaze iz Mišljenja Evropske komisije dobar su polazni osnov.

Svaki od ovih prioriteta je izvodljiv. Očekuje se da će oni u suštini pozitivno uticati na živote običnih ljudi širom BiH koji imaju malo ili nimalo moći ili privilegija, kao i na biznise koji su pokretači ekonomije u ovoj zemlji.

Na primjer, jedan od prioriteta glasi: “uvesti jedinstvenu minimalnu stopu porodiljskih naknada u cijeloj zemlji, počevši od usklađivanja definicija porodiljskog odsustva za oba roditelja, odnosno roditeljskog dopusta”. Nijedna žena u ovoj zemlji nikada ne bi trebalo da mora birati između zaposlenja i trudnoće iz straha da neće moći zarađivati da bi se pobrinula za svoju porodicu. Nijedan muškarac ne bi trebalo da bude spriječen da koristi roditeljsko odsustvo kako bi se brinuo o svom djetetu.

Takođe smo razgovarali i o unapređenju upravljanja javnim preduzećima, što je neophodno za potencijalni rast i kako bi se zaustavila praksa dodatnog opterećenja na ionako ograničene finansijske resurse vlada. Restrukturiranje ovih kompanija i uvođenje otvorenog takmičenja sa privatnim sektorom rezultiralo bi manjim cijenama i kvalitetnijim uslugama koje se pružaju građanima. Međunarodni aerodrom Sarajevo je jedan takav primjer; građani BiH očekuju više veza, bolju uslugu i konkurentnije cijene karata.

Zvuči kao da ističem očigledno, ali ovih 66 mjera, objedinjenih sa socioekonomskim reformama koje su entitetske vlade usvojile prošle godine i koje je Savjet ministara odobrio u januaru 2020. godine, predstavlja popis stvari koje se očigledno moraju hitno rješavati. Niko ovdje ne izmišlja toplu vodu. Ono što je sada potrebno jeste spremnost da se opredjeljenja pretoče u konkretno djelovanje.

Zašto bi građani BiH morali čekati?

Nakon sastanka u Bijeljini imao sam intervju za BN TV.

- Mislite li da će BiH biti potrebno 100 godina da uđe u EU? - ozbiljno me upitala novinarka izrazivši frustraciju koju možda mnogi dijele s njom.

Ne, ja to zaista ne mislim.

Ova zemlja nije crna rupa u Evropi. Nije izgubljen slučaj. Ljudi su, moguće, umorni od slušanja o svim potrebnim reformama ili se osjećaju zatrpanim tolikim problemima. Da, mnogo ih je, ali je isto tako i puno rješenja.

Proces pristupanja EU podrazumijeva transformaciju društva tako da ono postane stabilno, pravedno i sigurno za sve. To je ono što je bitno i zbog čega ću se nastaviti zalagati i vraćati se reformama sve dok zajedno ne uspijemo promijeniti stvari nabolje za sve u zemlji. Sve dok BiH ne postane spremna za EU.

Definitivno vrijedi truda.

Piše: Johan Satler, šef Delegacije EU u BiH

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana