Novinari i reporteri, heroji medijskog neba u Odbrambeno-otadžbinskoj ratu: Kako da se plašimo kad ih vidimo tako golobrade u rovovima...

Osjećaj odgovornosti i neobjašnjivi adrenalin na terenu potisnuli bi svaki strah negdje duboko. Rat je, kažu, iz ljudi izvlačio ono najbolje ili ono najgore.

Pričaju ovo, gotovo uglas, novinari, ratni reporteri, svjedoci stvaranja i odbrane Republike Srpske koji su od 1992. do 1995. domaćoj i svjetskoj javnosti pokušali da približe detalje pravedne borbe srpskog naroda za opstanak na području BiH.

- Kada u svim tim grozotama upoznate ono najbolje u ljudima, sklapaju se vječna prijateljstva. Prijateljstva do koske - prisjeća se ratnih iskustava dugogodišnja novinarka iz Doboja Lidija Žarić.

Početkom 1993. u Doboj je, kaže, stigao pukovnik Milovan Milutinović. Obučio ih je za rad u Pres centru 1. krajiškog korpusa. Imajući već nekog iskustva, odmah se prijavila da izvještava.

- Nismo se plašili. Kada bismo vidjeli sve te mlade momke od tek 18 godina u rovovima, sebi sam znala samo reći: “Pa kako da se bojim”. Bili smo njihov jedini prozor u svijet - ističe Žarićeva.

Od pukovnika Milutinovića dobili su instrukcije kako se treba ponašati na terenu, a Žarićeva je na licu mjesta svjedočila padu Vozuće, koja je godinama herojski odolijevala napadima nadmoćnijeg neprijatelja.

- Tog jutra, kada je krenuo napad, povlačila sam se sa borcima. Izlazili smo iz jednog jezivog kotla. Zamislite napada nas 50.000 vojnika i NATO snage, a imamo tek 2.000 boraca. Puzali smo. Prebacivali se kako umijemo. Teško je sve to i opisati. Povlačeći se pred neprijateljem dočepali smo se, sjećam se, nekih kuća gdje smo malo sjeli da se odmorimo, kada mi je prišao jedan vojnik, noseći velike makaze za šišanje ovaca. Veli, Lido, hajde da te ošišam. Što da me šišaš, upitah. Pa znaš, sine, ako te uhvate ovi mudžahedini, znaće ko si. Izvještavala si! Bolje da odsiječemo pletenicu, da te ne otkriju ako nas zarobe. Odbila sam i tek tada postala svjesna sa kakvim užasom se suočavamo - priča Žarićeva, koja je samo za 15 minuta izbjegla zarobljavanje.

Glas povjerenja

Izašla je nepovrijeđena, uz zauvijek urezane slike ranjenika koje je previjala u Vozući, o čijem padu je izvještavala i novinarka Milka Tošić. Njenom prepoznatljivom glasu slušaoci Radija RS vjeruju već decenijama. A vjerovali su i vojnici.

- Stalno su mi govorili: “Radiš za radio, ne moraš ići sa nama na prvu liniju. Snimi nešto u pozadini.” Međutim, jednom se desilo baš u Vozući, da su rekli da ostanem. Bojali su se za mene. To je bio najteži dan dok sam čekala da se Ljubo Paljević i Ranko Ćuković vrate. Rekla sam im da me više nikada ne ostavljaju, jer je lakše da sam sa njima pa i dok se puca, nego da ih čekam - priča Tošićeva.

Svaki odlazak na front u čovjeku je, kako kaže, izazivao stotinu misli.

- Ujutro krenete na teren pa se okrenete prema kapiji i pomislite - hoću li se Bože vratiti, ili neću?! Ali kada pređete tu liniju između ratne i mirne zone, počnete potpuno drugačije razmišljati. Sve osjetite. Razlikujete zvuk ispaljenja i znate da imate 40 sekundi da se sklonite. Prorade neki životinjski instinkti - prisjeća se Tošićeva vremena dok je izvještavala za Pres centar 1. Krajiškog korpusa, kada je, kako kažu i njene kolege, bila omiljena među borcima.

To potvrđuje i dugogodišnji novinar Branislav Božić, kojeg sa Tošićevom vežu mnogi zajednički zadaci i godine prijateljstva.

- Ma Milka je bila čudo. Vojnici su noću u rovovima šćućureni uz male tranzistore slušali njene emisije. I javljali se. Tako su mnogi i saznali da su im živi očevi, sinovi i prijatelji. Bilo je to vrijeme koje ne možeš ispričati, a ni napisati. Samo osjetiti. Kod svih se javljao neki strahovit osjećaj odgovornosti - ističe Božić, koji je tokom rata izvještavao za Radio Beograd.

Čak i po pet puta dnevno su tražili od njega da se javlja sa terena, odakle se na razne načine dovijao kako poslati izvještaj. Nije bilo veza i telefona pa se jednom čak i na banderu popeo, da bi uživo javio da je Vojska RS oborila hrvatski avion u okolini Dervente. Nije mu bilo teško, jer je novinarstvo posao koji oduvijek voli i zahvaljujući kojem je svjedočio mnogim istorijskim događajima, među kojima je i epska operacija - Proboj koridora. Okidač za pokretanje te akcije bila je smrt 12 beba, o čemu je Božić među prvima izvještavao, kao i o umiranju bubrežnih bolesnika u banjalučkom Kliničkom centru zbog nemogućnosti dopremanja kiseonika, jer je na snazi bila vazdušna blokada, koju je uveo Savjet bezbjednosti UN.

- Svi putevi vodili su nikuda. I onda je general Momir Talić i grupa oficira sa 40.000 vojnika krenula u Posavinu da probiju put. Da otvore mogućnost za život. Nismo imali šanse, ako bismo gledali vojne udžbenike. Ali ako baciš te udžbenike, uspjeh se može pripisati generalu i svim tim momcima. Napravili su čudo. To je bitka koja je proslavila ovaj kraj, vojsku, ali i novinare. I sam general Talić je rekao da su novinari bili motorna snaga. Dizali su moral i vojsci i stanovništvu. Obavještavali su o stvarnim događajima. Nikad im niko nije tražio da pišu kako nije. Samo istinu. I tu je tajna u proboju koridora koja se ne može uhvatiti. U moralu i odgovornosti, od vojnika u rovu, generala pa do samih novinara - ističe Božić.

Datum za pamćenje

Sa tim se slaže i čuveni novinar iz Modriče Vid Blagojević, koji je prvi prošao kroz koridor sa krajiške strane, odnosno, Trebave i Duge Njive, jednim, kako kaže, uzanim putem, preko Potpolja, Čardaka, Kornice i Slatine. Svratio je u Bijeljinu, gostujući u tadašnjem “Sim radiju”, a potom produžio za Beograd, gdje je 27. juna emitovao prvi prilog o proboju koridora na Radio-televiziji Beograd.

- Tog datuma zauvijek ću se sjećati. Ne samo zbog proboja koridora, već i što sam u roku od par minuta dvojici prijatelja saopštio da su im poginula braća - priča Blagojević, koji je nekoliko puta na terenu za dlaku izbjegao smrt.

Prvo na Krečanama, kada je granata na samo tri metra od njega pala, ali srećom nije eksplodirala. Drugi put na Grebnicama, gdje ga je spasio Ostoja Barašin, primijetivši snajperistu pa se bacio na njega i još jednom, kada je kaže, jedva izvukao živu glavu dok su pucali po automobilu u kojem se vozio.

Mnoge istorijski važne datume zabilježila je i Mirjana Kusmuk, koja je za agenciju Srna od 20. juna 1992. pratila sjednice Narodne skupštine i Vlade, kao i razne kulturne manifestacije, poput Dučićevih večeri poezije i Višegradske staze. Izvještavala je od trebinjskog i sarajevskog ratišta pa sve do Visoke Krajine.

- Za mene posebno teško bilo je iseljavanje Sarajeva poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Tamo sam bila svakog dana. Išla u koloni sa svim tim ljudima kako se koja sarajevska opština iseljavala - priča Kusmukova.

Njeno prvo najbolnije suočavanje sa ratom desilo se septembra 1992, kada je sa kolegom Milošem Govedaricom u Vlasenici pratila veliku sahranu svirepo pobijenih srpskih boraca.

- Mnogi od njih su bili zapaljeni. Taj sladunjavi smrad izgorjelog ljudskog tijela nikada neću zaboraviti. Od Vlasenice do Pala povraćala sam kroz otvoren prozor. Bilo je to moje otrežnjenje. Rat je počeo u aprilu, a ja sam tek tog septembra shvatila šta je on u stvari - prisjeća se sa uzdahom Kusmukova, koja je bila prvi novinar koji je objavio da je pao Sanski Most i iz kojeg je sa kolonom izlazila čak 16 sati.

Došli su, kaže, u Sanski Most 10. oktobra 1995. oko tri sata, ali pošto predsjednik opštine i tadašnjeg ratnog štaba Nedeljko Rašula nije bio tu, odlučili su da se malo odmore u hotelu “Sanus” dok se on ne pojavi.

- Dan je bio divan. Grad sav živ, radili su i kafići i prodavnice. Umorna od svih prethodnih izvještavanja legla sam malo da zaspim. Odjednom se začula vriska i neki topot. Pogledala sam kroz prozor, a ljudi su već bili u kolonama preko mosta. Grad u haosu. Krenulo je iseljavanje - opisuje Kusmukova jezive scene tog kobnog oktobra iz Sanskog Mosta.

U toj koloni tek u šest ujutro stigli su u Prijedor.

- Sanjane su tada zaustavljali u Prijedoru, a mi smo produžili za Banjaluku. U osam ujutro ušla sam u hotel “Bosna” i srela jednog visokog funkcionera MUP-a koji me pitao odakle idem. Odgovorila sam mu da je pao Sanski Most. Kaže mi: “Ne laži i nikom o tom ne govori”. Odspavavši malo, krenula sam u grad i srela Gordana Matraka, u to vrijeme glavnog urednika “Glasa”. Kažem mu, Gordane, pao je Sanski Most, na šta mi je odmah rekao: “Idi i piši”. Otišla sam u “Glas” i napisala tu reportažu. Bila je prva vijest o padu Sanskog Mosta. Poslije sam shvatila da su u toku bili mirovni pregovori i da nije smjelo da se javi da je Sanski Most pao 10. već 11. oktobra - kaže Kusmukova, koja je mnoge ratne događaje ovjekovječila i u svojoj knjizi.

Muzika pod granatama

O teškim vremenima rata izvještavao je i Radoje Tasić iz Višegrada. Prvo na skromnoj radio-stanici, a potom i za televiziju.

- Padale su granate oko redakcije, ali vijesti i muzika idu. Nismo se plašili. Sjećam se jednom je upao naoružan vojnik, kojeg je pogodila neka pjesma i bacio bombu. Dokotrljala se do mog stola, ali vidjevši da nije izvađen osigurač, samo sam je fino uzeo i zakotrljao opet prema njemu - priča Tasić, koji je razgovarao sa mnogim borcima, ali ni od jednog nikada nije čuo da se boji.

Žalili su mu se što nema cigareta, da je loša hrana ili da su im loše čizme, ali nikada da ih je strah.

- Smrt je u ratu bila nešto svakidašnje, kao danas sa koronom. Samo se čulo poginuo onaj, poginuo ovaj - kaže Tasić, kojem je kao i mnogim u to vrijeme neka ratna deviza bila: “Ma neće valjda mene” i uz koju su, kako mu se čini, nekako lakše pregurali sve te nedaće.

Radio u šumi

Vid Blagojević kaže da im je direktor Televizije Beograd poklonio radio-predajnik i antenu, koju je transportovao avionom u Modriču.

- Savo Gajić, Saša Savić, Dragan Simić i ja odnijeli smo tu radio-stanicu na Dugu Njivu i počeli emitovati radio-program 28. maja 1992. godine u 17 časova. Prvi put tada oglasio se slobodni srpski radio Modriča. Bukvalno iz šume. Prva rečenica bila je: “Dobar dan i pomoz Bog srpski narode, ovdje slobodni radio Modriča”, nakon koje smo imali mnoštvo primjedaba jer se oglašavamo kao slobodni, a Modriča je bila pod okupacijom - ističe Blagojević.

Muke iza objektiva

Najveći teret na terenu tokom rata, prema mišljenju Branislava Božića, podnijeli su snimatelji i fotoreporteri.

- Novinari su mogli da se drže i pozadine ili komandi, ali snimatelji i fotoreporteri su gotovo uvijek išli na prve linije - ističe Božić, dodajući da u ratu nije uvijek važna samo prva linija, već pregled igre, jer ponekad, kad se izmakneš, malo bolje vidiš.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.