Životno putešestvije Marka Veljovića iz Rogatice: Srce ostalo u selu Sjeversko

Sreten Mitrović
Životno putešestvije Marka Veljovića iz Rogatice: Srce ostalo u selu Sjeversko

ROGATICA - U domu mi je dobro. Imam sve što treba jednom čovjeku u mojim godinama, ali moje misli i srce su u Sjeversku, gdje sam morao zaključati kuću i ostaviti imanje koje sam stekao sa mojom Miljom, odvajajući često i od usta.

Tim riječima priču o svom životnom putešestviju za “Glas Srpske” počinje starina Marko Veljović (82) iz Rogatice, koji svoje zlatno doba provodi u Domu za starija lica “Sunce”.

U zaseoku Sokak između dva svjetska rata dominirali su Simići, ali je drugi svjetski rat bio koban za tu porodicu. Kao borci Jugoslovenske vojske u otadžbini stradali su braća Marko i Marinko i njihov rođak Boško. Prva dvojica, pričalo se, bili su kršni i hrabri borci, neoženjeni, a iza Boška, koji je poginuo na oslobađanju Rogatice od ustaša, ostala je supruga sa kćerkom Milkom.

Od Simića je ostao živ jedino Boškov otac Luka, solunski dobrovoljac. Kao Božiji dar prihvatio je snahu i unuku Milku, koja je vremenom izrasla u pravu ljepoticu. Djedu Luki i baki Spaseniji ona je bila i kćerka i sin.

Kad je Milka, koju su odmila cijelog života zvali Milja, dorasla za udaju, deda Luka ju je “oženio”. I tako je Marko Veljović iz obližnjeg sela Mislovo sa oboda Devetaka došao u kuću Simića.

- Kada sam 1957. iz mog Mislova ušao u porodicu Simić, znao sam da me čeka dosta posla. Nisam se toga bojao, i komšije mogu to potvrditi. Ubrzo sam “legao” na srce djedu Luki zbog načina vođenja domaćinstva - prisjeća se Marko.

U miraz je dobio više od 100 dunuma zemlje, od čega 50 dunuma šume u Dobrom polju, a čak je, nastavlja, prikupio još 50-ak dunuma zemlje, napravio novu, zidanu kuću i ostale potrebne pomoćne objekte, kupio luksuzna kola, traktor i potrebne mašine za obradu zemlje.

- Uz sve to, sa mojom Miljom stekao sam troje djece. Sina Mila 1958. godine, Miloja 1962. i kćerku Nadu šest godina kasnije - kazuje Marko.

Na nesreću, sina Mila odnio je posljednji rat.

- Drugi sin Miloje je profesor matematike u Beogradu, a kćerka Nada se udala u Prelovo kod Višegrada - priča Marko, čiji je životni put obilježio i desetogodišnji boravak na radu u Njemačkoj.

Gore je, veli, išao kada se išlo da se zaradi i vrati, a ne, kao sada, da se ostane.

- Godinama sam radio kao vozač u Šumskom gazdinstvu “Sjemeć” i usput se bavio zemljoradnjom na nemalom imanju. Sada, kao penzioner sa nešto njemačke i skromne domaće penzije, nakon smrti supruge Milke, od avgusta 2016. živim u Domu “Sunce” u Rogatici. Uz kuću i ostalo, nekako najviše žalim što sam ostavio i mog vjernog Garija, koji već godinama čuva naše imanje, a nema ga ko nahraniti i vodom napojiti - kazuje Marko.

I zaista, Gariju i Žućku, ljubimcu Markove prve komšinice Stajke Kosorić, koja je nedavno preminula, nema više ko dati parče hljeba, a da se ne govori o koski ili komadiću mesa.

U Sokaku i susjednom Postranju, pa djelimično i kod Ćorića, nema više žive duše. Prazne su kuće Kosorića, Krstića, Šarenaca, Mališića i većina Ćorića. A sve su to nekad bile gazde, kao što je bio i Luka Simić i njegov “sin” Marko Veljović.

 Svjedok vremena

Sjeversko je između dva svjetska rata imalo osnovnu školu koja je uz spomenik Kralju Petru Prvom Oslobodiocu činila svojevrsni kulturno-istorijski kompleks, kao i žandarmerijsku stanicu, koja je datirala još iz vremena Austrougarske, kovačku radionicu, dvije šumarske kuće, dva dućana, od kojih je u jednom uz prodaju mješovite robe bila kafana, ali i biblioteku sa čitaonicom, koju u ta vremena nisu imala ni mnoga druga znatno veća mjesta.

U tom selu danas samo obnovljeni spomenik Kralju Petru, jer su ga 1941. srušile ustaše, i zgrada škole, koja je, zbog nedostatka đaka, zatvorena 2008. godine, podsjećaju na neka druga, srećnija vremena.

 

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana