Učiteljica Dragojla Popović iz Laktaša nakon odlaska u penziju posvetila se umjetnosti: Danju slika, uveče piše

Jana Kezić
Učiteljica Dragojla Popović iz Laktaša nakon odlaska u penziju posvetila se umjetnosti: Danju slika, uveče piše

BANjALUKA - Učiteljica Dragojla Popović punih 40 godina svoje učenike je, osim pravopisa i matematičkih formula, podučavala da je ljubav osnovni pokretač svega, kako u životu tako i u umjetnosti pa je vođenja time nastavila i u penziji da se bavi slikarstvom i književnošću.

Ova talentovana žena iz Malog Blaška kod Laktaša, koja gazi osmu deceniju, za sebe kaže da je umjetnik u duši, a izdala je 18 knjiga poezije i proze.

- Ne mogu razdvojiti šta je veća ljubav pisanje ili slikanje, jer je to kod mene isprepleteno. Kao što kažu da se borovi, jele, javori i breze svijaju jedni uz druge, tako se svija moja poezija i slikarstvo - priča Popovićeva. Za učiteljski poziv odlučila se još kao mala zbog svoje učiteljice Vere Vučak, koja je u njoj probudila ljubav prema prosvjetnom radu.

- Učiteljski posao nije za svakoga. Svi koji rade sa djecom moraju imati dušu i srce veliko kao nebo - kazala je Popovićeva, dodajući da ponovo mora da bira životni poziv, izbor bi ostao isti.

Kako kaže, svoje učenike, među kojima su danas mnogi ljekari, pravnici i književnici, nikada nije učila da budu megalomani, da trče za novcem i karijerom, jer to dođe samo po sebi ako čovjek radi ono što voli i ako je u tome vrijedan. Prisjeća se da je po lektire za školu pješačila i po 12 kilometara od sela u kojem je živjela. Od učiteljice je dobila prvu knjigu i od tada se stvorila ogromna ljubav prema čitanju i poeziji.

- Mnogo sam čitala noću. Nismo imali svjetla, a otac je uvijek štedio gas i lampu - kazala je ona, naglašavajući da njenu ljubav prema čitanju ništa nije uspjelo omesti. Ističe da su je profesori u Učiteljskoj školi hvalili i govorili joj da će postati književnica i slikarka, što je i postala, čime je ostvarila dječije snove. Kada je riječ o slikanju, ova svestrana umjetnica najviše radi apstrakciju, nešto manje realizam, a upečatljiva je po tome što crnu boju gotovo da ne koristi.

- Najčešće danju slikam, a uveče pišem. Sve moje apstraktne slike su bura osjećanja koja se dešavaju u meni. Simbioza mog umjetničkog rada jeste da su stihovi mojih pjesama ujedno i imena slika - kazala je Popovićeva.

Kada smo je pozvali, javila se i rekla da upravo sjedi ispred svoje kuće i gleda u javor koji na sebi ima deset boja te da upravo te jesenje boje u njoj bude inspiraciju i da u ovom godišnjem dobu voli najviše da slika.

Ova učiteljica u penziji najviše piše poeziju o ljubavi te zavičajne i rodoljubive pjesme.

- Kad god izdam knjigu, to poredim sa rođenjem djeteta. Svaka knjiga je moje dijete. Ponosna sam na sva svoja djela, na sve nagrade, a posebno mi je drago što sam od resornog ministarstva dobila status književnice - kazala je Popovićeva, koja je imala samostalne izložbe slika i promocije knjiga i u Evropi.

Dokumentarni film

Dragojla Popović učestvovala je i na snimanju dokumentarnog filma o “Vukovima sa Vučijaka”, čija će premijera biti sljedeće godine. Kako je objasnila, snimana je scena na groblju i ona je pozvana kao učiteljica.

- Nekada je bio običaj da kada djeca završe četvrti razred učiteljici poklone spomenar, odrežu svoj pramen kose, zalijepe ga i ispod napišu neki stih. Ja sam to sve čuvala. Kada se desio nesrećni rat, poželjela sam da taj pramen kose dam majci čije je dijete poginulo. Napisala sam tu priču, na koju niko ne može ostati ravnodušan pa je to ispričala jedna majka u filmu - kazala je Popovićeva.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana