U kući Zorana Petrovića iz Doboja svakog 9. januara priređuju četvorostruko slavlje: Za rođendan dobio blizance i Republiku

S ponosom to za “Glas Srpske” ističu u dobojskoj porodici Petrović koja je 9. januara 1992. godine postala bogatija za još dva člana. Na svijet je prvo stigao Obrad, a deset minuta kasnije rođen je i Marko.

Iako kažu da sve srećne porodice liče jedna na drugu, u soliteru u gradu na obali Bosne živi jedna nadasve posebna. Nasmijana lica Zorana i Dragice Petrović već na samom ulazu odaju utisak da se iza vrata stana na desetom spratu skriva pregršt ljubavi, topline, lijepa riječ i zalogaj više za svakog putnika namjernika. U domaćinskoj atmosferi uz kafu, kolače i poneko piće kreće priča o blizancima, vršnjacima Republike Srpske. To što su njih dvojica rođeni tada nije jedina poveznica Petrovića sa devetim danom u januaru. Istog datuma rođen je i njihov otac Zoran.

- Taj datum prati nas cijelog života. U školi smo uvijek bili jedini rođeni na taj dan - ističe Obrad dodajući da se u njihovoj kući uvijek slavio cijeli januar. Šaleći se kaže da mamuraju od Božića.

Uvijek nasmijan u priču se uključuje i njegov brat Marko. Ponosan je jer su rođeni kada i Republika Srpska.

- Ponosan sam na tatu, na njegove drugare i na sve borce koji su dali živote za slobodu u kojoj živimo. Previše je krvi proliveno. Ponosan sam i zbog toga što imamo prijatelje na svim stranama, među Srbima, Bošnjacima, Hrvatima, jer dobrih ljudi ima svuda - kazuje Marko dok u naručje uzima trogodišnjeg sina Nemanju.

Zanimljivo, iako su rođeni na veliki pravoslavni praznik, nijedan od njih nije dobio ime Stefan. I tu počinje smijeh.

- Kada sam ja rođen, u ta vremena govorilo se Stjepan, majka nije dala, pa mi je na kraju djed dao ime Zoran. Kad su moji sinovi rođeni, dogovor je bio da ih nazovemo Marko i Rajko. Kako se moj otac zvao Obrad, a u to vrijeme dao nam je plac i počeli smo graditi kuću, supruga je nakon poroda prelomila da umjesto Rajko ipak jedan od njih nosi djedovo ime - priča Zoran dok gleda u sinove.

Ponosan je jer su izrasli u dobre i vrijedne ljude.

- Za rođendan sam dobio dva sina i Republiku, poklon za cijeli život - ponosan je Zoran.

A njih dvojica, veseljaci, nastavljaju da nižu anegdote koje su ih pratile od malih nogu. Za njih su znali svi, u školi, komšiluku i šire. Umjetnost i talenat koji su, kazuju uglas, naslijedili od oca, oduvijek su bili njihova glavna preokupacija. U školi su svi znali da braća Petrović crtaju najljepše. A tek kako crta tata, kažu Marko i Obrad pokazujući rukom na zidove dnevne sobe u porodičnom domu koje krase umjetnička djela njihovog oca. Portreti kćerke Tatjane i najmlađeg Petrovića, unuka Nemanje, likovi Vuka Karadžića, Ive Andrića i Filipa Višnjića na jednoj, Ostrog na drugoj strani, samo su djelić umjetnosti pretočene na platno. Mnogo je ljubavi Zoran ugradio u svaku sliku bilo da je rađena pastelnim bojama ili tehnikom pirografije.

- Crtali smo najbolje u školi, ponekad čak i drugarima da isprave ocjene. Kako sam odrastao, sve više sam počeo da se interesujem za računarske programe crtanja, digitalno crtanje, tako da danas uglavnom to radim. Mogućnosti je bezbroj - dodaje Marko. Uprkos toj umjetničkoj crti, završio je srednju elektrotehničku školu i po struci je tehničar elektronike.

- Od umjetnosti se teško živi na našem podneblju - iskren je Marko. Trbuhom za kruhom otišao je u Sloveniju da radi, a svaki slobodan trenutak koristi da se vrati u rodni Doboj, u zagrljaj supruzi Biljani i sinu Nemanji.

Počeli su da rade i grafite, a ljubav prema crtanju i toj vrsti umjetnosti kod Obrada je probudila još jednu, onu prema tetovažama.

- Poslije posla i fizičkog umora nastavljam da radim tetovaže sa još jednim prijateljem, ponekad i do kasno u noć, ali to volim, to me opušta i u tome se pronalazim. I sam ih imam nekoliko, ne na vidnim mjestima. Tetovaža je nešto lično, dio osobe koja je nosi i ne treba da bude na vidnom mjestu - kaže Obrad.

Ovi svestrani mladići, prije nego što su stasali i Marko zasnovao porodicu, bavili su se i plesom.

- Uz sestru smo počeli učiti engleski, slušati stranu muziku i zaljubili smo se u brejkdens - kažu Marko i Obrad.

Iza njih su brojna takmičenja i medalje. Baveći se plesom gradili su internacionalna prijateljstva, voljeli svoje, a poštovali i poštuju tuđe, jer oni drugačije ne znaju, a to je ono što se u kući nauči, kažu uglas, važno je samo biti čovjek. A tome su ih naučili otac i majka. U jednom od najljepših trenutaka u životu tada mladog bračnog para, koji je tek okusio ulogu roditeljstva, život je već nizao one manje lijepe trenutke. Imali su Tatjanu i planirali proširenje porodice. Njoj su bile tri godine kada su rođeni blizanci.

Bilo je to vrijeme obojeno strepnjom, neizvjesnošću, strahom i borbom za goli opstanak. Sačuvati živu glavu dok na sve strane padaju granate, bila je umjetnost.

Te 1992. godine živjeli su u Maglaju. I tada se u njihovom domu gledalo samo ko je čovjek, ime i prezime su bili najmanje važni. I danas kažu da ko zna kako bi izvukli živu glavu da nisu imali prijatelja Azura i rođaka Matu. I u dobru i u zlu. Dijelili su sve. Zoran je bio u radnoj obavezi u čuvenoj tvornici “Natron”. Dragica sa stomakom do zuba i trogodišnjom djevojčicom. Jedna nevolja nikad ne ide sama, ubrzo je Zoran dobio žuticu pa je završio u bolnici u Zenici.

Iako joj je termin bio u februaru, prisjetila se Dragica, porodila se čim je ušla u deveti mjesec. Tako je, valjda, bilo suđeno.

- Zoran je imao radnu obavezu, ja sama s njima. Svako malo bježali smo u podrum dok su granate sijevale. Imali su šest mjeseci kada smo izašli iz Maglaja pod kišom metaka - kazala je Dragica dodavši da i ne žele da se sjećaju tih teških trenutaka, jer nema čovjeka kome je u ta vremena bilo lako.

Ne ponovilo se, kažu Petrovići.

Mnogo je zanimljivosti u ovoj porodici da bi sve stalo u nekoliko novinskih stubaca. U domu koji odiše toplinom poneki detalj sjeća na minula vremena, na zemlju u kojoj su živjeli stariji Petrovići. Tu je čuvena “singerica”, pegla na žar i vekerica.

U kući ove plemenite porodice oduvijek je bilo mnogo djece. Od kada su kupili stan i skrasili se u Doboju, kroz njihov dom prolazila su brojna komšijska djeca, jer ona osjete ljubav, a Petrovići je imaju na tone. Iako su Marko i Obrad okupirani svojim obavezama, Dragica i Zoran najveću ljubav i pažnju poklanjaju unučadima Nađi i Nemanji. Kada su u mogućnosti, okupljaju se nedjeljom na porodičnom ručku, a za gurmanske specijalitete zadužen je tata Zoran.

Ipak, rođendansku tortu, posebno ovu za jubilarnih 30 godina, pripremiće majka Dragica. Slaviće sa prijateljima svih narodnosti i nacija jer 9. januar je za njih praznik ljubavi koju rado dijele sa svima.

Bebe

Na dan kada je rođena Republika zaljuljale su se brojne kolijevke. Toga dana u dobojskom porodilištu na svijet je stiglo sedam beba, četiri djevojčice i tri dječaka.

U Banjaluci je rođeno 14 beba, od toga deset dječaka i četiri djevojčice.

- Od ukupnog broja, samo pet roditelja imalo je prebivalište u Banjaluci, a ostali su bili iz Prijedora, Kotor Varoša, Laktaša, Mrkonjić Grada, Sanskog Mosta - naveli su iz Gradske uprave Banjaluka.

U Prijedoru 9. januara 1992. godine rođeno je pet beba, tri dječaka i dvije djevojčice.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.