Prijedor: Vukašin Vila u osmoj deceniji hrabro korača uprkos životnim nedaćama

Snežana Tasić
Prijedor: Vukašin Vila u osmoj deceniji hrabro korača uprkos životnim nedaćama

PRIJEDOR - Vukašina Vilu iz Gornjeg Jelovca kod Prijedora svi u selu znaju kao vrijednog i dobrog komšiju, uvijek spremnog da pomogne iako je i sam počesto u životu trebao pomoć drugih, a nedaće ga ne štede ni sada, dok gazi osmu deceniju.

 

Njegov sin Goran (46) je od 14. godine počeo da dobija epileptičke napade koji s godinama postaju sve češći i sve teži, što ovom  sedamdesettrogodišnjaku, uz sve bolesti koje njemu i supruzi Tankosavi donosi starost, čini život veoma teškim.

- Goran ne izlazi nikuda i ni sa kim se ne druži jer je bolest takva, nepredvidiva, nema nikakve najave da će napad nastupiti da se može pripremiti - pojašnjava Vukašin patnje svog sina.

Dodaje da se tako 2005. godine desilo da je, kada je bio sam u kući, napad dobio kad je pustio vrelu vodu sa namjerom da se tušira, te je tom prilikom pao u kadu i zadobio opekotine na 25 odsto kože po tijelu.

- Skoro je pao sa stepenica i povrijedio nogu, tako da mu je takav život baš težak i sveo se samo na to da sjedi i čeka napad - priča Vukašin.

Dodaje da iz tih razloga njegov sin nije sposoban za rad i da bi trebalo da ima invalidsku penziju, ali je već nekoliko puta odbijen jer mu priznaju nesposobnost od 50, a ne 100 odsto.

- Budući da je ta teška bolest nastupila u 14. godini, doktor smatra da ima pravo na punu invalidsku penziju, a mi već tri puta dobijamo odbijenice i sve se nadamo da će to biti riješeno - priča Vukašin.

Ova tročlana porodica živi od Vukašinove penzije od 270 KM i Goranovih primanja koja za tuđu njegu i pomoć iznose nešto više od 80 KM. Vukašin je prije tri godine zbog tumora izgubio jedno oko. Nesreće su se nizale jedna za drugom. Bolest je davno zakucala na vrata ove porodice i svake godine je sve teže.

Zdraviji nećemo biti, kaže Vukašin, tako da zabrinjava šta će s njim biti kada više ne budu mogli da se brinu o sinu Goranu ili ih više ne bude.

- On je završio srednju školu, ali nikada nije mogao da radi. Možda bi mogao nešto od kuće, ali siromaštvo i život na selu odvojili su ga od ostalog svijeta. Nemamo dovoljno ni za lijekove, a kamoli za neka modernija sredstva komunikacije da bar ne ostane potpuno izolovan od svih dešavanja - završio je Vukašin svoju tužnu roditeljsku priču strahujući pred neizvjesnom budućnošću koja čeka njegovog sina.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana