Ljubomir Dabić iz Nožičkog kod Srpca zdrav kao dren dočekao stoti rođendan

Dejan Jovičić
Ljubomir Dabić iz Nožičkog kod Srpca zdrav kao dren dočekao stoti rođendan

SRBAC - Život na selu, umjerena ishrana i fizička aktivnost, uz odricanje od poroka, recepti su za dugovječnost, što je na svom primjeru potvrdio Ljubomir Dabić iz Nožičkog kod Srpca koji je ovih dana proslavio stoti rođendan.

Jubilej za pamćenje obilježio je u društvu sina Bojina (71), sa kojim se brine o porodičnom domaćinstvu, a u posjetu im je stigla i delegacija udruženja “Moje Nožičko”, koje je Ljubomira obradovalo rođendanskom tortom.

Predsjednik udruženja Velimir Mikulić kaže da u Nožičkom uvijek imaju dobre razloge za slavlja, ali ovakvi povodi su prava rijetkost, što će, kako kaže, biti na svojevrstan način upisano u žitije njihovog sela.

- Donijeli smo tortu sa svjećicama kako bismo zagrijali dom našeg stogodišnjaka i ove snježne idilične dane učinili još svjetlijim i veselijim. Ponosni smo što baš u našem selu živi jedan od najstarijih ljudi na ovim prostorima, a još smo ponosniji što je naše udruženje postalo bogatije za dva nova člana jer će Ljubomir i njegov sin Bojin uskoro dobiti naše članske karte - rekao je Mikulić.

Ljubomir je, ako ne najstariji, a onda sigurno jedan od najvitalnijih stogodišnjaka u Srpskoj. Tokom svog životnog vijeka nije imao zdravstvenih problema, a prošle godine je prvi put izvadio zdravstvenu knjižicu, kako kaže, tek da mu se nađe pri ruci.

Ovaj vitalni starac vedrog duha kaže da je jubilej dočekao radno, jer treba sa sinom Bojinom da održava veliko porodično domaćinstvo.

- U kući i oko nje uvijek ima šta raditi, pa tako i ja skoro svakodnevno odlazim u baštu, gdje proizvodim rasadu povrća. Kako je nastupila zima, ima manje obaveza, ali kad dođe toplije vrijeme, obrađujemo zemlju i uzgajamo kukuruz i druge žitarice, nešto za sebe, a nešto za prodaju. Bojin preuzme veći dio posla oko oranja i sijanja, a ja najčešće brinem o naših tridesetak ovaca i 60 kokošaka - kaže Ljubomir.

Ljubomir je omiljen u selu, a naročito u svom zaseoku Brezovača, gdje su ga donedavno viđali i na biciklu, a i danas skoro svakodnevno prošeta obližnjim šumama mameći osmijehe mještana koji mu zavide na fizičkoj i psihičkoj vitalnosti.

- Ne pijem alkohol i ne pušim više od 50 godina. Jedem tri puta dnevno u manjim količinama, najčešće piletinu i ponekad malo jagnjetine, a svinjsko meso ne jedem skoro 70 godina. Rano odlazim na spavanje, ali ranije i ustajem kako bih završio sve obaveze. Ni u čemu ne treba pretjerivati i sve u životu treba raditi sa mjerom i po mogućnosti sa što manje stresa - kaže Ljubomir.

Za cijeli životni vijek nije imao potrebe da odlazi ljekaru jer ga zdravlje odlično služi, a zaobišla ga je i pandemija virusa korona, jer se pridržava epidemioloških mjera i ne kreće se mnogo na javnim mjestima.

- Nikada nisam imao potrebe da odlazim na preglede. Prije par dana sam prvi put otišao kod očnog ljekara, ali samo kako bi mi propisao vještačke kapi zbog suvoće očiju. Inače, dobro vidim, jedino malo slabije čujem, ali koristim slušni aparat. Pazim se da me ne zakači korona, koja je veliko zlo, jer umire dosta mladih ljudi, što me najviše pogađa. Uglavnom ne idem nikud od kuće, a kada idem u grad, obavezno nosim masku - ističe Ljubomir.

Zbog pandemije u porodici Dabić nije održano planirano porodično veselje kako bi dostojanstveno proslavili Ljubomirov jubilej. Sin Bojin kaže da će organizovati veliku proslavu čim se smiri epidemiološka situacija i dođe toplije vrijeme.

- Pozvaćemo užu i širu rodbinu iz cijelog svijeta, a možemo se pohvaliti da je naša porodica zaista brojna. Otac je sa našom majkom Miljkom, koja je preminula 2009. godine, stekao još tri kćerke: Ljubicu (73), Kristinu (67) i Ljilju (61), a ima i četvoro unučadi i sedmoro praunučadi. Očekujemo da se najveći broj njih odazove i da kako dolikuje proslavimo očev ulazak u novi životni vijek - kaže Bojin.

Škola

Ljubomir je imao dvije sestre i brata koji su preminuli, a otac Tomo mu je bio poznati majstor u selu koji je radio na izgradnji lokalne crkve. Roditelji ga nisu slali u školu zbog straha od bolesti i raznih epidemija, ali mu je otac bio pismen i naučio ga je da čita i piše. Veliki je vjernik i, kako kaže, nikada nije legao ili probudio se, niti sjeo da objeduje, a da se nije pomolio Bogu i zahvalio na svakom novom danu koji mu je podario.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana