Banjalučanin Ognjen Kojić, uprkos tome što ne vidi, niže uspjehe u umjetnosti i sportu: Majstor i u ringu i za klavirom

Jana Kezić
Foto: D. Pozderović

BANjALUKA - Da je od nježnih ruku za klavirom do bokserskog ringa tanka linija primjer je Ognjen Kojić iz Banjaluke, koji uprkos tome što je slijep na oba polja niže samo uspjehe.

Ovaj dvadesetsedmogodišnjak je čisti primjer da se dvije naizgled nespojive stvari, umjetnost i sport, ipak mogu čarobno povezati.

Ognjen je apsolvent na Muzičkoj akademiji u Banjaluci, a pored fakulteta bavi se muzičkom produkcijom. Od 15. godine radi samostalno, a sarađivao je i sa nekoliko estradnih ličnosti. Boks, koji je ujedno i njegov hobi, kako kaže, u život mu je ušetao sasvim slučajno.

- Generalno volim sport. Tražio sam individualnog trenera, da bih se počeo rekreativno baviti boksom. Mnogi treneri su imali predrasude zbog toga što ja ne vidim i nisu uopšte ni razmatrali, ni željeli da se upuste u treninge sa mnom - kazao je Ognjen za “Glas Srpske”.

Kako je objasnio, u početku je tražio trenera za džudo, jer mu je taj sport pristupačniji, ima više ličnih kontakata. A onda je sasvim slučajno u njegov život ušao Božidar Pejaković, koji će mu kasnije postati trener.

- Božidar je odlučio da prihvati izazov i 2015. smo počeli da treniramo. Zajedničkim snagama smo uspjeli prilagoditi treninge, da funkcionišu na jedan poseban način prilagođen meni - priča Ognjen.

Kako je ispričao, na samom početku nailazili su na razne poteškoće, ali zahvaljujući treneru, za kojeg ima samo riječi hvale, pronašli su metod po kojem treniraju i danas.

- Naš koncept rada je jednostavno drugačiji od koncepta ljudi koji vide. Trener mi je pomogao da steknem osjećaj za sparing i kako da se krećem - kazao je Ognjen.

Uprkos svim poteškoćama, nije bilo momenata kada je poželio da odustane.

- Generalno sam osoba koja ne odustaje, kada nešto odlučim, to mora tako biti. Borim se dok ne ostvarim cilj - rekao je Kojić, dodajući da mu je najveća podrška u svemu porodica. Svoje uspjehe pripisuje i treneru, jer kako kaže, bez njega to ništa ne bi ni bilo.

- On ima poseban pristup ljudima koje trenira, prvo je drug pa je onda trener - ističe Ognjen.

Pejaković za “Glas Srpske” priča da Ognjen treba da bude primjer svim generacijama, a posebno mladima, poručujući da ljudi treba što prije da se riješe svih predrasuda.

- Kad me je pitao da ga treniram, pomislio sam da će on doći na jedan ili dva treninga pa će odustati. Kasnije, kada sam vidio da on stvarno želi da trenira i da se trudi, bilo mi je mnogo drago - rekao je Pejaković.

Kako je ispričao, na samom početku mu je bilo nezgodno, jer nije bio obučen da radi sa licima sa invaliditetom pa je tako noćima kod kuće razmišljao kako da osmisli treninge.

- Želio sam da dokažem i sebi i njemu da možemo to. Uradili smo nešto što nigdje nema na zemaljskoj kugli. Tražio sam na internetu da li još negdje na svijetu ima slijepa i slabovida osoba da se bavi boksom i nisam uspio pronaći - rekao je Pejaković.

Dvije ljubavi

Kojić kaže da muzika u njegovom životu zauzima posebno mjesto, ona mu je i najveća ljubav. Kazao je da je dijeli na dobru i lošu, a da je miksanje čista umjetnost.

- Muziku volim otkad znam za sebe, počeo sam da sviram sa šest godina, a boks je došao kasnije - rekao je Kojić.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana