FELjTON: Devedesete - izvod iz ratnog dnevnika (4): Balvani na putevima

Slaviša Sabljić
FELjTON: Devedesete - izvod iz ratnog dnevnika (4): Balvani na putevima

Sa vozačem autobusa izlazim i idem pješke nekoliko stotina metara naprijed. Kad ono tamo nekakvi ljudi sa tandžarama o ramenu. Neobrijani, nenaspavani... Malo i „tuknu“... Porušili balvane preko ceste i kontrolišu svakog ko prolazi...

17. avgust 1990.

Sunce upeklo... Nebo gori... A ja krenuo u Knin. Na zadatak, naravno. Kod kafane „Dva bora“, odmah kad niz Derala siđeš prema Strmici, zastoj saobraćaja. Kontam udes, ali... Sa Ilijom, vozačem autobusa, rodom sa Stožišta kod Bosanskog Grahova, izlazim i idem pješke nekoliko stotina metara naprijed. Kad ono tamo nekakvi ljudi sa tandžarama o ramenu. Neobrijani, nenaspavani... Malo i „tuknu“... Porušili balvane preko ceste i kontrolišu svakog ko prolazi... Čujem da su mještani, seljani... Dakle Srbi...

Za volanom „merdže“ njemačkih registarskih tablica, kojeg su zaustavili i oni ljudi i balvani, sjedi neki žućo... Ne zna šta će sa sobom. Onaj sa tandžarom traži od njega dokumenta... A on? Protrnuo od straha kad je, ona čuda od ljudi, vidio pred sobom... Gospođa koje je sjedila pored njega pala u nesvijest. Vodom je zalijevaju... Jedva, jadna, dođe sebi. Da su znali šta će ih snaći, dvoje Nijemaca nikada ovim putem ne bi ni krenuli na Jadran... Ali, ako prežive, biće im ovo posljednji put. Dakle, počela je „balvan revolucija“. Tako su je već „pokrižili“ hrvatski mediji. Dodali su i to kako je ovo „početak četničkog ustanka“.

24. avgust 1990.

U Golubiću sam. Pored Knina. U onom istom naselju sa barakama u kojima su bili smješteni brigadiri iz reda „zbratimljenih naroda i narodnosti Titove Jugoslavije“. Dakle učesnici omladinske radne akcije koja je i u kninskom kraju bila organizovana prije nekoliko godina.

Na ulazu u krug, vojnik sa automatskom puškom na prsima. Iako smo bili najavljeni, podliježemo kontroli koja je podrazumijevala i legitimisanje i detaljan pretres i torbi i džepova... Ulazimo u kamp. Rekoše nam da je to, od danas, i nekakav ratni štab. Odnosno mjesto u koga su se slijevale informacije sa terena, ali i planirali brojni poslovi koji su tih dana bili pred krajinskim rukovodstvom. Zbog toga je u Golubić, u onaj ratni štab, došla i delegacija Drvara koju je predvodio predsjednik opštine Drago Knežević. Poslije susreta u razgovora sa Milanom Babićem i Dušanom Zelenbabom, te vojničke večere kojom su posluženi svi, bez obzira na status, izlazimo... Dok čekam automobil, pored rampe prolazi čovjek na biciklu. Pecao ribu gore na jezeru pa se vraća... Prolazeći pored onoga momka sa automatskom puškom dobaci mu ne malo ozbiljno:

„Nemojte se, djeco moja, igrati rata... Skupo će doći i mene i vas.“ Rekoše mi da je to bio Hrvat, inače visoki oficir bivše JNA koji je još službovao u Kninskom garnizonu.

Gospojina 1990.

I konačno. Osnivački skup SDS u Drvaru koji je već tada bio bez onog - Titov. Došao i Jovan Rašković i gotovo svi drugi najviši političari iz Kninske Krajine, koji su od početka bili na istom zadatku...

U Sportskom centru, dakle na onom istom mjestu na kojem je samo dva mjeseca ranije bio zabranjen promotivni skup, okupilo se oko osam hiljada ljudi. Za govornicom se mijenjaju Jovan Rašković, Nenad Stevandić, Nikola Vidović... Govorio je i narodni heroj drvarskog kraja i Titove vojske Milan Zorić koga su, poslije višemjesečnog ubjeđivanja, konačno privoljeli da postane član SDS-a. Potpis Milana Zorića na pristupnicu SDS-a bio je i više od toga. Jer ne treba zaboraviti da u Drvaru nije bilo niti jedne kuće u kojoj, bar dva njena člana, tokom Narodnooslobodilačkog rata i socijalističke revolucije, nisu bili na strani Tita i Partije. Možda je Milan Zorić jedan od razloga što se srpski narod Drvara, u ogromnoj većini, baš zbog njega, okrenuo SDS-u.

(sutra: Martić: Moramo se naoružavati)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana