Udruženje književnika Republike Srpske
Prve slabosti država je pokazala prema piscima. A i kako ne bi kada su državu stvarali pisci koji su narod vodili preko nepostojećeg mosta, od romanijskog Tibeta, do Sanskog Mosta koji je pao prije nego što je majka pjesnika Bore Kapetanovića u selu Podlug upitala pisca ovih redova: "Šta će biti sa nama...?"
Udruženje književnika Srpske je nastalo u ratu 1993. godine, na Jahorini (gdje su se krili oni koji su stvarali državu u oblacima, preko tuđih grobova i krvi). Uzalud je nepokretni Miroslav Topalović govorio da se gore krije Ali-baba i četrdeset razbojnika, da njih više interesuje profit od nacionalnog interesa. Narod to nije mogao da čuje. Zašto? Zato što su mu zaustavili disanje, dali oružje u ruke i pokazali crnu tačku rata...
Kako je nastalo? Sve je bilo tempirano od strane državnog vrha, preko Neđe Šipovca i Nedeljka Babića. Oni su, poslije književne večeri na Palama, na kojoj se nije čula muha koliko je publika bila usredsrijeđena na riječi pisaca učesnika, predložili da predsjednik bude Nikola Koljević, Nikola Vukolić potpredsjednik, a Ranko Popović sekretar.
Kako je opstojalo, kada se već rodilo. Ponekad, kada zaplače, otpjevali su mu uspavanku, ali kao gruba majka, koja ga lažno utješi i okrene se na drugu stranu, jer je savlada san. Dijete je plakalo, cviljelo, a neka su čak i umirala (Branko Čučak, Đuro Damjanović i Radoslav Samardžija).
Ništa zato. Trebalo je dobiti rat, a izgubiti prave ljude. Preče je bilo da se rađaju državna preduzeća za šverc sa neprijateljima ("Centredž", "Selekt impedž", i druga pod kontrolom državnog vrha), nego da se piscima primaknu glave. Mogli su se pogledati "oči u oči", pa eto belaja. Voli Radovan Joju Tintora nego Udruženje književnika. Da nije tako, savjetnik bi mu bilo udruženje, a ne "moler".
Nikola Koljević, onakav kakav je bio - nije se snalazio. Imao je naučni dignitet, pa čak i državnički, ali ratno-profiterski – nije. Već se počeo kolebati i trpjeti potrese u sebi, ali – kome to reći?
Poslije Nikole Koljevića za predsjednika dolazi Vladimir Nastić, suštinska dobričina, ali neće se ljutiti – izlomljen ratnim kompromisima, a najviše onim koje je ciljano prema njemu upućivao Vojo Maksimović. Tako čovjek kaže, ali nije imao moralnu opstojanost da tome da javne dimenzije. Nagutao se straha u komunizmu i sa Radovanovom i Vojinom dodatnom dozom – zamukao. Otkoči ga ponekad pokoja čašica, ali – kasno. Njegov sekretar Babić je bio kao Epimetej, Prometejev brat, čovjek koji kasno shvata (a možda nikada). Obojica bili jalovi za svaki vid socijalne akcije.
Cirkusi organizovanja i vođenja skupština su neviđeni i nečuveni u istoriji Udruženja književnika. Tu se jasno ostvaruje proročanstvo Ive Andrića: "Biće više onih koji će napisati, nego pročitati knjigu." Takva je bila Skupština u Zvorniku (u Osnovnoj školi "Sveti Sava"), u Banjoj Luci (Pedagoška akademija i posljednja u Ugostiteljskoj školi).
Po sistemu tajnog glasanja, izabran je Zoran Kostić za predsjednika. Preuzimajući ulogu predsjednika obećao je sazvati sjednicu Uprave Udruženja za sedam dana, ali je nije sazvao ni za četiri godine. Treba priznati da je premjestio sjedište u Banju Luku (uz moju malenkost), pokrenuo časopis "Zalog", pojavio se na više mjesta, kao predsjednik Udruženja ili žirija. Sjednicu Predsjedništva nije nikada sazvao. Umjesto da pripremi reviziju članstva, rad Udruženja književnika je sveo na mrtvu tačku, po principu: Udruženje – to sam ja!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
