Pjesnik Uglješa Kesić za “Glas Srpske”: Banjaluka je za mene srce svijeta

Danko Kuzmanović
Pjesnik Uglješa Kesić za “Glas Srpske”: Banjaluka je za mene srce svijeta

Nikad nisam bio megaloman koji želi kule i gradove. Poezija je jako potcijenjena. Većina smatra da su pjesnici čuđenje u svijetu, i jesu, slažem se, ali svako od nas je čuo za “Eminu”, za “Kerušu”, svako od nas zna ko je Puškin.

Mene srećnim čine samo moja buduća supruga Tamara i poezija.

Kazao je ovo pjesnik Uglješa Kesić, koji je prije nekoliko dana objavio svoju prvu zbirku poezije “Zažmiri”.

GLAS: Da li imate neke posebne uzore kada je riječ o ovoj zbirci?

KESIĆ: Najveći moj uzor je Šantić. Šantića obožavam. Pokušavam da dostignem minimum njegovog dometa i uspjeha. Tu su još i Lorka, Puškin, Zmaj, Jesenjin i naravno Miljković, Ivan Goran Kovačić, Majakovski. Svako od njih je bitan, ali uvijek treba slušati svoje srce. Iz srca šta god napišeš vrednovaće se.

GLAS: Šta Vama predstavlja poezija koju pišete? Ispovijest, upozorenje ili skretanje pažnje?

KESIĆ: Poezija za mene predstavlja ispovijest, neku moju želju, moj vapaj za nekim boljim stvarima. Moja velika želja je, prije svega, da se žene tretiraju kako treba. “Najlakše” je ženu prevariti, istući, uvrijediti, ali hajde je voli do kosti. Zguli kožu sa sebe, ugrij je. To hoću da kažem.

GLAS: Postoji je li neka krajnja namjera koju želite da postignete svojim stvaralaštvom?

KESIĆ: Krajnja namjera je da učinim Banjaluku ljepšom, a ako je to moguće i svijet. Da pokušam da, kao anonimus, radim sve za Banjaluku. Ja sam veliki lokalpatriota. Za mene je Banjaluka centar svijeta. To neka čuje svako živ. Hoću da vratim Banjaluku na one staze Vlade Zeljkovića, Vlade Miloševića, da vratim ono stanje u kojem je bila. Banjaluka je za mene srce svijeta. Pola moje zbirke je posvećeno Banjaluci. Najlakše je otići, ali ko će ostati da juriša na vjetrenjače sa mnom, a ja sam spreman da jurišam.

GLAS: Da li vidite neke nove naraštaje koji bi mogli obnoviti kulturnu scenu u Banjaluci?

KESIĆ: Kako da ne. Prije svega dosta mojih učenika, pošto radim kao profesor istorije. Na primjer Sara Malbašić, veoma talentovano dijete, zatim Neda Gavrić i Milan Rakulj, i drugi. Ima zaista mnogo vrijednih ljudi.

GLAS: Kakav je po Vašem mišljenju položaj pjesnika i poezije u regionu u današnje vrijeme? Da li pratite rad nekog pjesnika?

KESIĆ: Naravno da pratim. Mi smo se nekako pritajili, ali uvijek se čuje glas. Tu smo i radimo. Po pitanju pjesnika mlade generacije, svakako Neda Gavrić, te moj poznanik Milan Rakulj, koji je eminentan pjesnik. Što se tiče starije generacije, to su Ismet Bekrić, Pero Zubac. Za položaj same poezije i pjesnika se moramo sami izboriti, kako su se borili i izborili pjesnici početkom prošlog vijeka. Mora svako od nas imati pjesnika u sebi.

Podrška

Najveću podršku, pored one od svoje buduće supruge, kako je Kesić rekao, dobio je od uvaženog profesora banjalučke gimnazije i književnika Tihomira Levajca, koji je i recenzent i urednik knjige. A posebnu zahvalnost tokom razgovora duguje Andrei Bojanić, koja je osmislila korice knjige i koja je, prema Kesićevim riječima, “čarobnjak u svom pozivu”, te svome velikom prijatelju Samiru Imamoviću.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana