Martino Stijerli za “Glas Srpske”: Pogled na betonsku utopiju

Porazgovarali smo sa Martinom Stijerlijem o nastajanju izložbe, idejama i značaju same arhitekture Jugoslavije na svjetskom nivou.

GLAS: Kakav je svjetski značaj jedne ovakve izložbe?

STIJERLI: Zainteresovao sam se za poslijeratnu i brutalističku arhitekturu istočne Evrope i Jugoslavije, kroz pregršt publikacija i objava u medijima. Bio sam svjestan porasta akademskog interesovanja za ovu zaista inovativnu sferu stvaranja, koja je bila dosta nepoznata van svog prostora. Sve to je izgledalo kao skup značajnih elemenata za jednu izložbu, jer je omogućilo kritičko preispitivanje ovog slabo izučavanog poglavlja istorije arhitekture u hladnoratovski raspolućenom svjetskom poretku. Namjera ove izložbe je bila da se kritički preispita kanon moderne arhitekture, čija je osnova bila uvijek okrenuta ka arhitekturi Sjeverne Amerike i zapadne Evrope. Mi tvrdimo da Jugoslavija nikako nije bila zaostala na periferiji, već da je proizvela značajne građevine vrijedne uključivanja u istoriju modernizma. Iz savremene perspektive vjerujem da nam je je jugoslovenski model dao važne lekcije: u svijetu u kojem je arhitektura postala luksuzna roba, Jugoslavija je predstavila arhitekturu koja je bila dovoljno moćna da stvori zajedništvo u istorijskoj podijeljenosti. Vjerujem da je vrijeme da podsjetimo našu publiku na važnost koju arhitektura može da ima u društvu i bez koje svijet rizikuje da padne u beznačajni formalizam.

GLAS: Zašto ste odabrali baš arhitekturu Jugoslavije?

STIJERLI: O radu na ovoj izložbi sam počeo da razmišljam prije tri godine. Tokom priprema, moj kolega, kustos Vladimir Kulić i ja smo putovali kroz taj region i posjetili sve države koje su bile dio Jugoslavije, uključujući, uglavnom sve veće centre. Naša putovanja su uključivala i radionice, jednu u Skoplju, drugu u Splitu. Najveće iznenađenje za mene je bilo otkriće zastupljenosti interesantnih materijala i originalnih arhitektonskih crteža, koji su uglavnom bili u privatnim kolekcijama, većina ih nije bila prikazana javnosti. Uvjeren sam da će naša izložba biti reevaluacija arhitekture za publiku regiona, ali i da ima značaj na međunarodnom nivou. Arhitektura Jugoslavije nije bila adekvatno razmatrana na nivou globalne istorije moderne arhitekture. Tradicionalno, istorija moderne arhitekture je bila naklonjena zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi, ostavljajući velike i značajne dijelove arhitektonske proizvodnje u drugom dijelu 20. vijeka i postkolonijalnog svijeta u globalizaciji. Arhitektura istočne Evrope ili Azije je često pogrešno tumačena kao zakasnjelo usvajanje postulata moderne arhitekture, što je prvi put formulisano u centralnoj i zapadnoj Evropi dvadesetih godina prošlog vijeka. Takvom tumačenju nedostaje spoznaja o inovativnosti modernizma u dijalogu sa lokalnom tradicijom.

GLAS: Koja građevina ima najveći značaj, koju biste izdvojili kao najbolju?

STIJERLI: Naša izložba je na mnogo načina izbor najboljih, od mnogih impresivnih projekata. Vjerujem da je nemoguće suziti izbor na samo nekoliko projekata. Umjesto toga raznolikost materijala i pristupa je ono što je zaista privlačno i misaono provokativno. Iz perspektive BiH izdvojio bih originalne skice Juraja Najdharta, iz knjige “Arhitektura Bosne - put u moderno”, koja je apsolutni vrhunac, što se tiče skica i modela. Izdvojio bih i snimak fantastične Šerefudinove Bijele džamije u Visokom.

GLAS: Na koji način umjetnost može da prikaže život u državi koja više ne postoji?

STIJERLI: Odluka da radimo na izložbi nije bila predvođena činjenicom da Jugoslavija više ne postoji. Bila je vođena činjenicom da je nekadašnja Jugoslavija posjedovala izuzetno dobru osnovu za stvaranje moderne arhitekture. Jugoslavija se istorijski nalazila na presjeku velikih imperija s istoka i zapada. U hladnom ratu socijalistička Jugoslavija je pružila drugačiji, “treći” način pogleda u svjetskom poretku, koji je vodio prema otvorenosti na obje strane. Sve ovo je stvorilo jednu živopisnu hibridnu arhitekturu, čije značajne momente smo uspjeli da prikažemo.

GLAS: Čime se ova izložba, u stvari, bavi?

STIJERLI: Izložba “Prema betonskoj utopiji” se više bavi uticajem jedinstvenog brenda jugoslovenskog socijalizma i arhitektonske proizvodnje nego Titom kao ličnošću. Jugoslovenski socijalizam je bio baziran na radničkom samoupravljanju i podijeljenošću u hladnoratovskom prostoru. Arhitektura je bila oblikovana konkretno, prilagođena životu i području i to je bio važan instrument u realizaciji utopističkih težnji, obilježen visokim stepenom umjetničkog eksperimentisanja i postizanja slobode.

GLAS: Kako biste uporedili uticaj arhitekture na tadašnji period i smjer u kojem ide moderna arhitektura danas?

STIJERLI: Mnogi uspješni mladi arhitekti s prostora bivše Jugoslavije su se u svom radu osvrtali direktno na zaostavštinu socijalističke Jugoslavije, pogotovo arhitekture Slovenije i Hrvatske. Osnova ove oblasti stvaranja može da posluži kao podsjetnik da arhitektura može da se kreće i razvija samo tamo gdje postoji dubinsko razumijevanje za mogućnost promjene same arhitekture i mogućnost podizanja društva i kvaliteta života na jedan viši nivo. U savremenim uslovima života današnjice ovo razumijevanje je često izgubljeno, jer se arhitektura danas posmatra kao luksuzna roba.

O izložbi

“Prema betonskoj utopiji” je izložba koja istražuje teme urbanizacije, tehnologije svakodnevnog života, konzumerizma, spomenika i globalnog dosega jugoslovenske arhitekture. Izložba obuhvata više od 400 crteža, modela, fotografija i filmova koji su sakupljeni iz arhiva, privatnih kolekcija i muzeja regiona. Uključuje radove Bogdana Bogdanovića, Juraja Najdharta, Milice Šterić, Edvarda Ravnikara, Vjenceslava Rihtera i Svjetlane Kane Radević.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.