Književnica Danijela Vejnović za “Glas Srpske”: Nije svejedno šta čitate

Danko Kuzmanović
Književnica Danijela Vejnović za “Glas Srpske”: Nije svejedno šta čitate

Želim da pokažem koliko je važno znati, gde god da vas život odnese svojim tokom, odakle vučete korene, gde ste odrastali, jer to je ona baza na koju dalje sve drugo nadgrađujete. Izuzetna mi je čast da “Nebeski dlan” i “Sjaj vedrog oblaka” upravo ovde predstavim.

Rekla je ovo književnica Danijela Vejnović u susret sutrašnjoj promociji svojih knjiga u Banskom dvoru Kulturnom centru.

GLAS: Sa kakvim emocijama dolazite na promociju Vaše knjige, s obzirom na to da je Banjaluka mjesto gdje ste rođeni? Šta čitaoci mogu da očekuju na promociji?

VEJNOVIĆ: Emocije razne naviru... od radosti, preko neke vrste sete, pa sve do “mirne” ustreptalosti što najzad imam priliku da se predstavim svom rodnom gradu. Dugi niz godina ne živim ovde, ali taj dah i duh Banjaluke je i dalje prisutan u meni. Ono što sam kao osnovu stekla ovde svojim odrastanjem, školovanjem, sve to i dalje živi u meni. Nadam se da ću uspeti ovom promocijom spojiti ono što beše nekada, sa ovim što sada jeste u ovom gradu. Sada su tu neki novi klinci, neke druge stihove ovog grada pišu, ali njegov duh i specifičnost su i danas prisutni. Verujem da ću na promociji uspeti da prenesem kvant dobre energije, kvant ljubavi, one univerzalne, one koja pokreće svetove, te da će svako sa tog susreta poneti sa sobom iskru inspiracije za vlastiti mikrokosmos. A same knjige, one neka budu ta baza i izvor sa kog se svako ko ih bude čitao može “napajati” u trenucima predaha, osame, ili jednostavno da im neka rečenica pročitana bude boja koju žele da dodaju na svoje životno platno.

GLAS: Knjiga “Nebeski dlan” govori o odnosu čovjeka i neba. Šta biste izdvojili kao najsnažniju poruku Vaše knjige?

VEJNOVIĆ: Inspiracija. To je ono što je mene vodilo i vodi u svemu što radim. Generalno, da bi čovek mogao da čini i stvara bilo šta što je konstruktivno i za dobrobit vlastitu, a i drugih ljudi, osnovno je da ima inspiraciju. Moja inspiracija su ljudi koje svakodnevno privatno i profesionalno srećem. Inspiracija mi je neverovatna čarobnost samog života na ovoj planeti (u bilo kom njegovom obliku). Dok sam pisala “Nebeski dlan”, vodilja mi je bila misao da ta knjiga treba da bude iskra koja će pokrenuti onog ko je bude čitao. Da ga pokrene ukoliko se zaglavio negde na nekom koraku u svom životu. “Nebeski dlan” je knjiga koja poručuje čitaocu da nikada nismo sami dok idemo našim životnim stazama. Da nikada nismo napušteni, ostavljeni, zaboravljeni. Uvek je tu život, izvor, nebo... kako god ga zvali.

GLAS: Kako biste opisali vezu između književnosti i holizma?

VEJNOVIĆ: Na prvi pogled se ne bi reklo da te povezanosti uopšte ima. Ali da, ona postoji na vrlo suptilnom nivou. Postoji tanana nit (a opet, vrlo značajna) između pisane reči, izgovorene reči i čoveka. Polazeći od osnove holističkog pristupa čoveku (kao vrlo kompleksnom biću), na njegovo stanje unutrašnjeg mira i harmonije, kao i dolaska do tog stanja, utiče mnogo faktora. I oni su neki zbir životnih okolnosti, odrastanja u datom okruženju, tradicije, genetskog koda, nasleđa, obrazovanja... Međutim, ono što je kod bilo kog čoveka konstantno (gde god i u kojim god uslovima se razvijao i živeo) jeste uticaj reči. To je kao vrsta univerzalnog zakona prirode. Jednako će naš nervni sistem reagovati na reč (prijatnog ili neprijatnog sadržaja), jednako će ta ista reč izazvati konkretne biohemijske reakcije u organizmu svakog čoveka. Stoga, nije svejedno šta čitate, čime “hranite” sebe kroz pisanu reč.

Problem savremenog čovjeka

GLAS: Šta vidite kao najveći problem savremenog čovjeka?

VEJNOVIĆ: Uopšteno govoreći, to je osećaj nesnalaženja u vlastitom životu usled velikog pritiska savremenog načina življenja, svakodnevne izloženosti stresu usled prevelikih očekivanja (od samog sebe, od porodice, društva). I sve to vremenom dovodi do naših sve burnijih reakcija, jer ne znamo kako da se sa svim tim pritiscima nosimo. A onda, za posledicu imamo manjak razumevanja, manjak tolerancije, višak besa, ljutnje, nervoze. I sve to potpomognuto udaljavanjem od prave čovekove prirode, od načina života gde postoji sve veća zatvorenost, nedostatak komunikacije, te bežanje u neki svoj svet. I na kraju, čovek sve više postaje otuđen… od svih, pa i od samog sebe.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana