Gabi Novak za Glas Srpske: Šezdeset godina neumorno na sceni

GLAS: Svaki umjetnik, pogotovo sa tako dugom karijerom i nastupima u mnogobrojnim gradovima, ima neke svoje prve asocijacije na te gradove. Koja je Vaša prva asocijacija na Banjaluku?

GABI NOVAK: Imala sam puno nastupa u Banjaluci. Nažalost, posljednji je, ako se dobro sjećam, bio s Arsenom prije onih nesrećnih događanja. Prva asocijacija na Banjaluku su mi prvi kontakti sa ljudima koji su jako srčani i gostoprimljivi, zatim grad koji jako lijepo izgleda. Sjećam se kako je tada izgledala i sada posmatram kako danas izgleda, ne mogu vjerovati. Danas je jako lijepa, možda i ljepša nego tada, ali i onda je imala svoje draži. Puno se toga mijenja od danas do sutra. Puno se toga razvija.

GLAS: Poslije ovoliko godina i ovako bogate karijere, gdje nalazite energiju za nastupe i putovanja?

GABI NOVAK: Šta da vam kažem? Predala sam se tome. Nosim u sebi tu potrebu. A kada nosite potrebu i kada tako odlučite, ništa vas ne može zaustaviti. Nađe se tu vremena i za odmaranje, ali to uopšte nije sada bitno. Meni je sada bitan prvi kontakt s publikom i to da li ćemo napraviti interakciju brže ili sporije. Nisam se još umorila.

GLAS: Hoćete reći da niste dopustili da sagorite kao neki umjetnici?

GABI NOVAK: Da, tačno tako. Ja sam šezdeset godina na sceni, ali nikad nisam ganjala samu sebe. Uvijek sam imala lagano napredovanje. Danas daleko dublje sagledavam promjene. Ja se veoma emotivno potrošim na koncertu, ali nisam ona divljalica, niti sam ja za "ruke gore", ali taj moj program traži jedan, da tako kažem, drugačiji pristup. To su stvari u kojima emocija mora biti prisutna. Srce mora biti puno. Tako da uvijek nanovo svaki koncert proživljavam. Izgara čovjek emotivno, ali se ne troši da bi se potrošio. Nisam pristajala na sve i svašta, uvijek sam bila organizovana i uvijek se trudila da svu svoju energiju ugradim u album, a ne samo da ga napravim da on izađe.

GLAS: Nikada niste težili hiperprodukciji s obzirom na to da je Vaš posljednji album izašao 2002. godine, a čak i on je sastavljen od starijih pjesama. Smatrate li da ona na neki način "guta" umjetnika?

GABI NOVAK: Da, divno ste to rekli. Ona ubija, ona guta ljude, ne samo umjetnike. Oni postaju roboti na sceni. Umjetnik koji prije odlaska na scenu može da ispriča vic, zatim naštima gitaru i izađe na scenu za mene nije umjetnik. Nažalost, moram tako reći. Možemo ga prihvatiti kao talentovanu osobu, harizmu, zabavljača, ali ne kao umjetnika. Izlazak na scenu zahtijeva preslaganje emocija i one duboke udisaje prije nego što pjesma počne. I to štancanje albuma po nekoliko njih u godini, ja to ne razumijem. Gubi se sva draž.

GLAS: Kažite nam kako je došlo do saradnje između majke i sina, pored svih ostalih neobičnosti koje prate Vaš album "Pjesma je moj život", i da li je u planu još jedan sličan album?

GABI NOVAK: Pa, mislim da je to više bila Matijina ideja da se urade novi aranžmani i da više ide na džez, a ne na standardnu zabavnu muziku. Matija i ja imamo mnogo naklonosti ka džezu. Na kraju je to ispalo veoma lijepo. Tu ima jedan duet sa Majom Vučić. Osvojio je i četiri ili pet "Porina". I ne, nije u planu još jedan. Moguće je da će biti u nekom minimalističkom aranžmanu, ali ja sam još prije tri godine odlučila da odustajem od diskova, zbog toga što napraviti nešto lijepo i posebno u ovim vremenima turbo-folka, toga nepoštovanja prema muzici, nema naročito smisla, jednostavno će se izgubiti. Mada, čovjek mora biti uporan i sačuvati dignitet.

GLAS: Radili ste gotovo sa svim kompozitorima bivše Jugoslavije. Kako ste birali pjesme, da li ste ih morali osjetiti kao pjevačica, ili?

GABI NOVAK: Upravo to. Kada bih pročitala tekst i kada bi mi Arsen odsvirao demo, onda bih shvatila da je to dobro i da ću se u tome naći. Vrlo često sam odbijala i najbolje prijatelje. Tako smo se razvijali. Mi smo na neki način bili pioniri svega toga. Mi smo počeli i prije Ive Robića. 

GLAS: Pratite li muzičku scenu u regionu? Da li se neko izdvaja?

GABI NOVAK: Kako da ne. Gledam redovno te velike šoue u kojima se traže nove pjevačice. Samo mislim da smo pretjerali u tome. Previše ih stvaramo, a malo im se pažnje posvećuje. Trebalo bi davati više prilike tim umjetnicima koje već imamo i koji se istražuju, koji traže način na koji će se predstaviti. Vana i Nina pronalaze svoju potrebu za novim izrazom. Pronašle su novu stepenicu na kojoj će ponovo biti nove i sjajne. Takvim putem svi smo išli. Konačno, i Josipa tako radi. To je predivno posmatrati. Ja ih volim slušati. Onda imamo te naše lavove Masima, Cetinskog, Džibu, a da ne govorimo o jednom velikom Oliveru Dragojeviću, koji je sada teško bolestan, a koji je bio i ostaće najveći.

Riječ-dvije o repertoaru

Repertoar za ovaj koncert bio je veoma šarolik. Sastavljen je od pjesama koje su, na neki način, obilježile ovu umjetnicu u njenoj dugogodišnjoj karijeri. "Vino i gitare", "On me voli na svoj način", zatim i dobar dio Arsenovih pjesama, kao što je neizostavna "Sve što znaš o meni", a uz njih i pjesme Kemala Montena i Đorđa Novkovića takođe su uljepšale veče brojnoj banjalučkoj publici.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.