Rijetki su pjesnici koji ovako liturgijski, snažno i lirski poneseno slave božje prisustvo u svijetu. Vidljivom i nevidljivom, u bilju i zvjerinju, u svjetlosti i vodi, u svemu što je pošteđeno kobne svijesti o prolaznosti i smrti.
SVE što je dovedeno u vezu sa Jovanom Dučićem, što je ozvučeno tim uzvišenim imenom i samo biva veće, značajnije i uspravnije nego što stvarno jeste. Tako je i sa ovim koji bi, shodno običaju, da kaže nešto o poznoj Dučićevoj lirici, konkretnije o njegovoj religioznoj drami, o svojevrsnom rvanju sa Tvorcem - u visinama.
Sitnarije djecu zabavljaju, zapisano je negdje kod Njegoša, a to bi komotno i prije svih mogao potpisati Jovan Dučić, jer se i on nije zadovoljavao tzv. malim stvarima, već je sebi zadavao visoku mjeru, postavljao krupna pitanja i teške probleme, a za njihovo rješavanje obavljao, uporno i mimo naših običaja, "visinske pripreme" u duhovnim i književnim centrima Evrope i svijeta.
Umni tumači već su ustanovili da duhovno jezgro Dučićeve poezije, njeno tematsko-motivsko trojstvo čine pjesme o prirodi, o ljubavi i smrti. I u njima je čujan religiozni, da ne kažem molitveni ton, i prisutna Dučićeva misao o Bogu. Priroda kao nematerijalizovani oblik Tvorčeve promisli, ljubav kao osnovno duhovno načelo i smrt, odnosno vaskrsenje, jesu prevashodno božji atributi. Već u tim pjesmama počinje Dučićeva lirska raspra sa Tvorcem koja će se u poznoj pjesnikovoj fazi, posebno u "Lirici", razviti u istinsku religioznu dramu i ljudski potresnu ispovijest.
Idući putem koji vodi u visinu ( s drugog iz Hercegovine kanda i nema) - od deskripcije ka sublimaciji, od lunatičkih slutnji i solarnih priviđenja, do pjesama živih slika i ključnih civilizacijskih simbola - Dučić će otići do cjelovite duhovne vizije svijeta. Bilo je, dakle, logično i skoro prirodno da se na tom putu "za zvezdama" suoči i sa temeljnim metafizičkim problemom - čovjekovim odnosom prema Bogu - i da o tome progovori "licem u lice", bez autopoetičkih prenemaganja, ironijskih otklona i apstraktnih spekulacija Pitanje, sumnje i nedoumice koje Dučić iznosi u ovoj temi mogu, u prvi mah i sa strogo teološkog stanovišta, zazvučati i jeretički:
"Jesmo li kao u iskonske sate
Nalik na tvoje obličje i danas"?
"... Vodi li naš put k tebi, da li vodi"?
"... Moj duh čovekov otkud je i šta je -
tvoj deo ili protivnost od tebe?"
"...I šta doprinosi tvojoj veličini
Taj moj atom bačen u sjaj jednog dneva?"
"...Na čemu zidaš crkvu na čem?
Na steni, pesku ili blatu?"
"... Čim će da osnaži hor kojim te slave
Moj slabi glas sumnje...?"
Mnogo je ovakvih i sličnih pitanja kojima nas pjesnik, iz pjesme u pjesmu, obasipa. Nema, međutim, ni jednog stiha kojim se Dučić bacio na Gospoda i njegovo djelo. Stihovi intelektualne skepse, klonuća i očajanje odvajaju se od stihovima čiste religioznosti i iskonske prisnosti sa oboženim svijetom.
"... Božji lik trepti na svim morima
Svaki čas svemir niče iznova."
"... Razvije jutro kao plamene
Hiljadu belih krila po moru,
A svetlom zemljom prospe znamenje"
"...Ima i na tlu očajnome
Uvek kap Božija koja kapi..."
"... Golubica u suncu sinula,
Sa lišća kaplju svete arije...
Dva apostola tud su minula
S porukom sina čiste Marije..."
Rijetki su pjesnici koji ovako liturgijski, snažno i lirski poneseno slave božje prisustvo u svijetu. Vidljivom i nevidljivom, u bilju i zvjerinju, u svjetlosti i vodi, u svemu što je pošteđeno kobne svijesti o prolaznosti i smrti. Sva patnja počinje upravo sa jednim i glavnim nosiocem te svijesti, sa čovjekom, dakle, oko koga se i sam Stvoritelj dobro namučio, a tvorevine ipak nije ispala ni srećna ni savršena.
Jer, čovjek je jedini božji stvor kome je uz svijest, istina neveliku, data i mogućnost da vjeruje; kroz sve ostalo Bog se objavljuje. Ovaj koji vjeruje, odnos prema Bogu rješava u srcu, kroz molitvu i bez suvišnih pitanja. Pjesniku to nije dovoljno on bi i da sazna, da odgonetne tajne na koje tapiju ima samo Tvorac. I u tome je njegova kob, njegovo dvostruko prokletstvo, tako reći: žudnja za apsolutom i svijest da "svaka istina duha znade za granicu". I upravo svijest o trošnosti i prolaznosti, o čovjekovoj sićušnosti u odnosu na božju bezgraničnost jeste onaj ontološki kvar koji proizvodi sumnja, patnja i stradanja, strah od smrti i očajanja usljed božjeg odsustva:
"... Vaj, zna samo duh čoveka
i za život i za mrenja...
"... Seme u mraku žurno klija
Da ga izraste cela šuma
A na mom putu sama sija
Sumnja, to sunce moga uma..."
"... Jedino ti si što je proturečno
Kad si u srcu da nisi u svesti!"
"... Da večno pitam za tvoj trag i presto
Usadi mi bedno srce čovekovo."
"... A osta nedozvan za vapaj svog stvora:
Sreća našeg srca i kob našeg uma..."
Odakle, osim iz ovih visokih metafizičkih sfera, potiče Dučićeva sumnja u čovjekovu bogolikost i u njegovu mogućnost da uspostavi prvobitno jedinstvo sa svijetom i Bogom?
Odgovor na ovo pitanje, ako je uopšte moguće, trebalo bi možda potražiti na nešto "nižem" nivou u činjenici da se Dučić obrazovao u evropskom, tačnije francuskom duhu, i to u vrijeme opšte vjere u moć razuma i mogućnost tehničke popravke svijeta. To će reći da je on jednim dijelom bio tipični intelektualac onog vremena, a drugim ostao mediteranski paganin u kome se nikada nije ugasio kult sunca i ideal klasične lepote koja je nezamisliva bez grčkog mita, u čijoj je osnovi mnogoboštvo.
No, osnovni izvor sumnje u čovjekovu bogolikost, sumnje koju je Dučić razvio do razmjera metafizičke drame nalazi se u "gorkom talogu iskustva" skupljanom u svjetu koji je, najprije u teoriji, a zatim i u praksi izvršio bogubistvo. Surove posljedice toga čina živimo i mi, pa nije čudno što Dučićeva poezija "lako" prijanja za naše ateizmom opustošene duše.
Ni Jovan Dučić nije, razumije se, pronašao Boga, ali ga je potvrdio pjesničkom riječju koja je kod velikih pjesnika uvijek u dosluhu sa onom koja bi na početku.
U jednoj takvoj pjesmi, u čije se nastojanje umiješao sam Tvorac data je mjera Dučićeve religioznosti, njena pravoslavna suština, moglo bi se reći. Tu se Bog pojavljuje kao vrhovni, samilosni sijač koji ne štedi na darovima, već seje pregrštima "celom šakom" i "celo vreme". To je ona "Pesma" koja se završava "žiškom u domu siromaha" i "suzom u oku mučenika".
Dok nas taj žižak i ta suza budu grijali, znaćemo da smo živi. I da nas Bog nije posve napustio.
Đorđo SLADOJE
(Iz besjede Đorđe Sladoja na ovogodišnjim "Dučićevim večerima poezije")
