Zelena transverzala (11)

Glas Srpske
Zelena transverzala (11)

Kad bi kod SAD postojala stvarna svijest o islamskoj opasnosti, mnoge države i mnogi ljudi bi prihvatili i podržavali američku politiku protiv te opasnosti. Ali, SAD se ne bore protiv islama u smislu da izbjegavaju rat civilizacija, već u smislu da ni najmanje nisu svjesne njegove opasnosti. Islam svuda jača, kaže, između ostalog, italijanski sociolog Antonio Saka

Zanimljivo je, premda i diskutabilno, zapažanje antropologa i psihologa Branka Bokuna, da "neki Amerikanci, a posebno oni odgovorni za spoljnu politiku, teže da budu poštovani, kao i da je američka spoljna politika često kratkoročna i zasnovana na neposrednoj svrhovitosti". Za Bokuna je "jedan od pokazatelja američkog preterano infantilnog mentaliteta i to što ih lako uzimaju pod svoje oni koji ih navodno vole i poštuju, samo da bi ih kasnije izigrali". Neizvesno je, naravno, kako će se stvari dalje razvijati, ali je izvesno da je sklonost ka primeni dvostrukih standarda već učinila da se u svetu, i među onim posmatračima i analitičarima koji ni po čemu nisu neskloni SAD, probude sumnje u pogledu stvarnih ciljeva rata protiv terorizma i počne uobličavati uverenje da nekim aspektima svoga ponašanja Amerika, možda i nenamerno, zapravo proizvodi, umesto da otklanja opasnost islamskog ekstremizma i terorizma. "Evroamerički talibanizam" Polazeći od nevesele balkanske (i makedonske, dakako) realnosti, književnik i diplomata Trajan Petrovski je takvu teško shvatljivu politiku ogorčeno i drastično krstio "evroameričkim talibanizmom", uz objašnjenje da mu se ova sintagma nekako sama od sebe, spontano nametnula (Razjuden život, Skoplje, 2005, 96). Ima, međutim, i većma analitičkih i argumentovanih ocena suštinski podudarnog smisla. Evo kako je, na primer, svoje rezerve formulisao italijanski sociolog Antonio Saka u knjizi Privatni rat Sjedinjenih Američkih Država. Zemlja s neograničenim suverenitetom. "Kad bi kod SAD postojala stvarna svest o islamskoj opasnosti, mnoge države i mnogi ljudi bi prihvatili, štaviše i podržavali američku politiku, kao odgovor na islamsku opasnost. Činjenica je, međutim, da se SAD ne bore protiv islama, i to ne u smislu da izbegavaju rat civilizacija ili religija, već u smislu da nisu ni najmanje svesne islamske opasnosti. One je, čak, svojom politikom i uvećavaju (...) Islam svuda jača, i kroz prozelitizam i demografski, a način na koji ga SAD obuzdavaju nekonzistentan je, protivrečan, pa i kontraproduktivan (...) U svakom slučaju, tu nema nikakve strategije". Sličnih kritika ukupnog američkog postavljanja prema islamu ima mnogo i na raznim stranama, ali je ovde citirana upravo Sakina, i to iz dvaju osnovnih razloga. Prvo, kritičar nije neko ko je načelno protivan odlučnom sučeljavanju s islamističkim izazovom. Naprotiv, on je tu više nego jasno opredeljen. Drugo, Saka, koji upozorava na to da su "istorijske pojave procesi dugog trajanja", dovodi u pitanje strategijsku dimenziju američkog rata protiv terorizma, odnosno konačne učinke tog angažovanja, što mislim da i jeste osnovni problem. U kontekstu teme kojom se ovo razmatranje bavi, pitanje se konkretno nameće kao dilema: šta se taktički dobija, a šta se, u strategijskoj dimenziji, može izgubiti relativizovanjem i minimiziranjem opasnosti od ukorenjivanja i širenja radikalnog islamizma na Balkanu i sa Balkana, kao odskočne daske, dalje na zapad. S obzirom na način na koji islam demografski, socijalno i ideološki funkcioniše, sve upućuje na prognozu da će trajni strategijski promašaji biti veći od efemernih taktičkih pogodaka. Dokazivanju ovakve hipoteze, zasad praktično neproverljive, trebalo bi posvetiti čitavu studiju, za šta ovo nije prilika. Ljubav na ozbiljnom iskušenju Podsetiću, stoga, samo na obistinjavanje, u vidu "novog balkanskog islama", nekih upozoravajućih predviđanja iz devedesetih godina prošlog veka, koja su tada prenebregnuta ili diskvalifikovana, jer se, zajedno s onima koji su ih iznosili, nisu uklapala u tada vladajuću verziju "političke korektnosti". Treba li čekati narednih desetak ili dvadeset godina, da bi se uvidela osnovanost sadašnjih zapažanja i sugestija u biti iste vrste i smisla? S obzirom na obilje pokazatelja koji su uočljivi i proverljivi na terenu" već i danas? Uveren sam da ne bi trebalo. Uzmimo i razmotrimo, na primjer, argument da su muslimani u Bosni i Hercegovini i na Kosovu i Metohiji među retkima u svetu koji prema SAD i Amerikancima gaje pozitivna osećanja. To je pojavno nesumnjivo tačno. Kod Albanaca, koji Amerikance smatraju svojim spasiocima od onoga što nazivaju srpskom tiranijom, ispoljavanje zahvalnosti prekookeanskim oslobodiocima u nekim aspektima poprima gotovo groteskne vidove. Oni sad nestrpljivo očekuju da im Amerikanci podare i toliko žuđenu nezavisnost. Ako to ne budu mogli ili hteli baš do kraja učiniti, ljubav će biti na ozbiljnom iskušenju. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

Do mentaliteta je
Do mentaliteta je
Od Tita do Olbrajtove
Od Tita do Olbrajtove
Pravosuđe u leru
Pravosuđe u leru
Tapkanje u mjestu
Tapkanje u mjestu
Prevencija, šta je to?
Gluv, zbunjen, normalan
Gluv, zbunjen, normalan
Šamar domaćim radnicima
Šamar domaćim radnicima
Ko jamu kopa...
Ko jamu kopa...
Borba za opstanak
Borba za opstanak
Dosrbljavanje
Dosrbljavanje
Bježi, Fadile
Bježi, Fadile
Šta žene slave?
Šta žene slave?
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana