Hrvatska “Oluja” (19)

Glas Srpske
Hrvatska “Oluja” (19)

Poslije žestoke artiljerijske paljbe po selima u Kninskoj Krajini, nailazili su hrvatski vojnici i uzimali iz kuća sve vrijedno što su mogli ponijeti, ako nije bilo uništeno eksplozijama.

Milan Letunica iz sela Gošić u kninskoj opštini, ispričao je svoju izbjegličku golgotu godinu dana poslije bježanije u Dobanovcima. Njegovu izjavu zabilježio je Radivoje Nikolić 17. jula 1996. Letunica svjedoči: - Četvrtog avgusta 1995. godine, rano ujutro oko pet sati nas mještane Gošića probudila je jaka artiljerijska paljba, zahvativši široko područje oko Benkovca, Stankovaca, Promine i Bribira. Najsnažnije detonacije čule su se u području oko Knina. Tokom cijelog dana zadržao sam se u našem selu Gošiću, ne znajući šta ću i kuda ću. Tako smo se osjećali svi. Do kasno uveče nismo ni znali da je počela evakuacija stanovništva. Kada smo čuli šta se dešava, šaljem svoju ženu Mandu, koja je imala šezdeset tri godine, u Gruloviće kod Kistanja. Tamo je bio zbjeg gdje su se ljudi sklonili. Ona odlazi s komšijama, a ja ću ostati na ognjištu s nekom nadom. Moje selo imalo je trideset sedam domaćinstava, ukupno oko pedeset stanovnika, a nas je te večeri ostalo u Gošiću dvanaest, zabrinutih i uznemirenih događajima. Oko dvadeset tri sata pokušao sam da malo prilegnem, ali od sna nije bilo ništa. Cijelu noć brektali su traktori i druga vozila u koloni koja se kretala prema Kninu. Pretres sela i pljačka Uplašen, čim se razdanilo izišao sam iz kuće da obiđem selo. Sreo sam se sa Letunjićima Savom i Markom, Marijom i Gojkom Ležajićem. Svi oni bili su iz istog zaseoka - Letunići. U zaseoku Borci našao sam Mariju, Kosu, Grozdu, Savu, Dušana i Milku Borak. U Žeželjima - trećem zaseoku - nisam zatekao nikoga. U nedjelju su u selo došli hrvatski vojnici, pretresali kuće, odnosili lovačke puške i što su našli od vojničke opreme. Nisu me tukli, samo su me ispitivali, da li ima još četnika u selu i gdje mi je porodica. Rekli su da bi bilo bolje da sam i ja otišao. Drugi dan po odlasku ovih dolaze drugi vojnici u uniformama, naoružani i u grupama po troje do petoro. Dolaze u automobilima. Pljačkaju sve. Najprije janjce i telad. Kasnije svinje, krave i konje. Iz kuća uzimaju šporete, frižidere, škrinje, telefone i sve drugo što se moglo ponijeti. Ja sam bježao u šumu kad su oni dolazili. Od mojih komšija koji su ostali, pljačkaši su tražili da se sklone da ne smiju gledati šta to oni rade. Stalno bi pucali kad bi prilazili i došli u selo. Dolazili bi obično u 9 ujutro a odlazili oko 3 popodne. Uveče i po noći nisu dolazili. Pljačkanje je bilo sistematsko i potpuno svaki dan. Otprilike sedam dana nakon što su moje komšije izbjegle oko 14 sati čula su se dva pucnja iz pravca kuće Gojka Ležajića. Sava Letunica je baš tada krenula po vodu na Gojkovu cisternu. Našla ga je mrtvog u avliji. Pogođen je jednim metkom u predjelu grudi, a drugi metak je ostavio trag na bradi. Pozvala je mene, Marka i Mariju. Otrčali smo tamo i vidjeli pljačkaše koji su upravo odlazili. Gojka smo sahranili noću, na našem groblju u Gošću. Preko dana nismo smjeli jer smo se bojali da će nas sve pobiti. Tih dana obilazili su nas MKCK, tim iz Benkovca. Sve su nas popisali, dali nam hrane i rekli da smo bezbjedni, da nam niko neće ništa naškoditi, te da će nas obilaziti redovno i donositi hranu. Nas jedanaest svaki dan smo bili u neposrednom kontaktu, bježali smo kad bi nailazila vojska koja pljačka, a uveče smo se ponovo vraćali kući. Pred kraj mjeseca, negdje oko 16 sati popodne vidio sam jedan auto bijele boje kako ulazi u Gošić. Sakrio sam se iza jedne ograde i posmatrao. Nešto kasnije čuo sam pucnjavu iz automatske puške. To je trajalo kratko. Poslije desetak minuta isti auto se vratio u pravcu odakle je i dojurilo. Odlazim kući i odmah mi dolazi Bogdan Dobrić, koji je, sav uzbuđen, rekao da su svi u zaseoku Borci pobijeni. Odlazimo najprije u kuću Dušana i Milke Borak. Milka je krunila kukuruz i tako ubijena, a Dušan sjedio u avliji i tu strijeljan. Ubijeni su sa više metaka u grudi. U kući Save Borka, nalazimo Savu, Grozdu i Vasilja, svi su presječeni rafalima preko grudi. U dvorištu susjedne kuće nalazimo Kosu isto ubijenu sa više metaka u grudi, a u kući do nje Mariju Borak koja je, takođe, krunila kukuruz i ubijena sa više metaka u grudi. Crveni krst ne reaguje Uveče je došao Živko Borak iz Zadra i prijavio ovaj masakr policiji u Benkovcu. Nikoga od mojih komšija ubijenih nismo doticali svi su ostali onako kako su ubijeni na istim mjestima, sve do jutra. Ujutro je došla vojska i policija, bilo ih je desetak. Vidio sam da su slikali leševe, posipali nekakvim prahom i stavljali ih u crne vreće. Ja sam im morao reći podatke o godištima i njihova imena. Odvezli su ih u Knin i zakopali na gradskom groblju. Povodom ovog događaja niko iz Međunarodnog Crvenog krsta nije dolazio. Nas sada četvoro, u strahu da ćemo i mi biti ubijeni, odlazimo iz Gošića. Sava ide u Šibenik, Marko i Marija u UNPROFOR u Knin, a ja u Zadar. Tu ostajem kod Srećka Egića sedam dana. Poslije toga idem u sabirni centar u Zadru, gdje sam čuo da je tamo umrlo 15 starijih ljudi iz Bukovice. Vidio sam i 8 nepokretnih starih lica u jadnom stanju. Sutradan sam u konvoju otputovao prema Sremskoj Mitrovici, a u SRJ stigao, sedamnaestog septembra 1995. godine. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

Do mentaliteta je
Do mentaliteta je
Od Tita do Olbrajtove
Od Tita do Olbrajtove
Pravosuđe u leru
Pravosuđe u leru
Tapkanje u mjestu
Tapkanje u mjestu
Prevencija, šta je to?
Gluv, zbunjen, normalan
Gluv, zbunjen, normalan
Šamar domaćim radnicima
Šamar domaćim radnicima
Ko jamu kopa...
Ko jamu kopa...
Borba za opstanak
Borba za opstanak
Dosrbljavanje
Dosrbljavanje
Bježi, Fadile
Bježi, Fadile
Šta žene slave?
Šta žene slave?
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana