Od potencijalnih svjedoka zločina u "Oluji", za koje je bio zainteresovan haški sud, prema saznanju "Veritasa", do sada je umrlo ili ubijeno četrnaest osoba. Među svjedocima ima i Hrvata, kao što je Miro Barišić, koji traži azil u Hagu
"Strani izvori ponavljaju da se još uvijek ne zna za 10.000 srpskih izbjeglica. Dr Mate Granić optužuje Gunisa da daje zlonamjerne izjave o Hrvatskoj i njenoj 'Oluji', ali se ovaj ne da smesti, pa i danas ponavlja da HV dalje pljačka i pali srpske kuće i da ih je 60-80 posto uništeno nakon 'Oluje', te da su vojnici pobili znatan broj civila", piše "Feral tribjun" u broju od 22.9.1997. Tačne brojke će UNKRO objaviti kad sve bude istraženo. Gunis i danas ostavlja direktno neugodno pitanje: gdje je 10.000 civila iz Krajine koji su netragom nestali?"
Dokumentacioni centar "Veritas", prema pisanju "Politike", od 2. novembra 2001. saznaje da nestaju neki ključni svedoci zločina počinjenih u "Oluji".
"Sa spiska potencijalnih svedoka za koje je zainteresovan tribunal u Hagu da se pojave pred tim sudom u procesu protiv odgovornih za počinjene zločine nad Srbima u akciji hrvatske vojske "Oluja", do sada je umrlo ili ubijeno 14 osoba. "Veritas"navodi precizne podatke o tim svedocima, kao i o tome o čemu je trebalo da svedoče.
Od potencijalnih 85 svedoka zločina nad Srbima na području Like i Dalmacije u akciji "Oluja" u avgustu 1995. godine, 32 osobe se nalaze u Hrvatskoj, 26 na području SR Jugoslavije, dok se za 10 još ne zna gde se nalaze. Od svedoka koji su u Hrvatskoj, teško je očekivati da svedoče o zločinima Hrvatske vojske i policije, kad njihovi životi zavise od te iste vlasti i pošto znaju šta se desilo onima koji su mogli svedočiti.
Ni potencijalni svedoci koji su na području SR Jugoslavije, prema saznanjima "Veritasa", nisu raspoloženi da svedoče javno, jer mnogi u Krajini imaju rođake ili bi želeli da jednog dana odu u svoj zavičaj. Tako će, po svemu sudeći, i pored namere Tribunala da podigne optužnicu protiv zločinaca iz "Oluje", svedoka biti sve manje. Pogotovo će se to desiti ako i funkcioneri tadašnje zvanične hrvatske vlasti ne budu javno prozvani za ono za šta su odgovorni.
Bivši hrvatski policajac Mario Barišić traži azil u Hagu. On je glavni svjedok zločina nad srpskim civilima i zarobljenicima pripadnicima JNA u splitskoj luci Lora i šibenskim Kulinama 1992. godine. Barišić je sa svojim kolegama u proleće 1992. bio u inspekciji u Lori i video sve šta se dešava sa srpskim civilima u zatvoru o čemu je, pored službenog izveštaja, i lično obavestio predsjednika Franju Tuđmana. ("Politika, 2. februara" 1998.)
Barišić navodi da novinari smatraju da je "prolupao" i da je stvarno lud kas svoju porodicu izlaže životnoj opasnosti. Međutim, Barišić je uporan u svojoj nameri da svedoči o zločinima.
To je još jedan dokaz da je o mučenjima u vojnim zatvorima u Hrvatskoj sve znao i hrvatski vrh. Preživeli svedok zločina u Lori Miroslav Katalina je, u strahu za svoj život i život svoje porodice, odbio da svedoči o tome u splitskom sudu, jer su sve žešći pritisci i pretnje smrću. Još uvek je nerešeno ubistvo bivšeg hrvatskog borca Mirka Levara koji je istrajao u nameri da svedoči o zločinima nad Srbima u Gospiću 1991. godine.
Pod sumnjivim okolnostima u saobraćajnoj nesreći kod Korenice nastradao je Božidar Knežević, autor dokumentarnog filma o zločinima nad Srbima pod nazivom "Oluja nad Krajinom". On je, inače, zajedno sa producentom filma Nenadom Puhovskim, bio na meti dežurnih "patriota" hrvatske desnice, zbog navodnog pokušaja da se "obezvrijedi i uprlja domovinski rat" i da se "agresor amnestira za počinjene zločine, kaže "Politika" u broju od 8. novembra 2001. godine.
Čim je film prikazan na TV na autora se sručila lavina optužbi kao da je tvorac filma kriv, a ne počinioci zločina u Varivodama. Čak se okrivljuju i preživeli srpski starci koji svedoče o zločinima. Međutim, niko još nije osporio tvrdnje i činjenice iznete u filmu, ali je osporava autor filma što se osmelio da o tome javno govori (preko preživelih svedoka), i da tako mnogima u Hrvatskoj rasprši iluzije o "čistoti domovinskog rata", koja je propagandom bila posejana.
(Nastaviće se)
NEOPHODNO ISTRAŽIVANjE
Svi detalji o stradanju Srba u bivšoj Republici Srpskoj Krajini i njihovom egzodusu još nisu rasvijetljeni. Stoga se može reći da su i podaci do sada prikupljeni, nepotpuni i ta konstatacija obavezuje na dalje istraživanje, praćenje njihove sudbine do kraja.
Nužno je izmijeniti pristup tom poslu kojim se do sada uglavnom bavio "Veritas". Značaj njegovog angažovanja je veliki, ali nedovoljan da bi se postigao krajnji cilj - potpuniji uvid u posljedice jednog egzodusa velikih razmjera. Zato treba podržati inicijativu da se institucionalizuje istraživanje svih značajnijih aspekata srpske dijaspore.
"TIHI" EGZODUS
Prema izvještaju Visokog komesarijata za izbjeglice UN, iz 1996. godine, registrovano je oko trista hiljada izbjeglih Srba iz Hrvatske u tadašnju Jugoslaviju, plus oko trideset hiljada u Republiku Srpsku. U"tihom" egzodusu iz Sremsko baranjske oblasti, poslije pokušaja "mirne" reintegracije srpskog stanovništva ovog područja u "ustavni poredak Hrvatske", odavde se iselilo još oko osamdeset pet hiljada Srba.
ŽRTVE TUGE I BOLA
Srpske žrtve rata u Hrvatskoj su sasvim sigurno veće od brojki koje se navode. Prognano je oko četiri stotine hiljada Srba. Ne mali broj među njima umire u progonstvu od tuge i bola za svojim nastradalim članovima porodica i izgubljenim zavičajem. Neizmjerna je ljudska bol i ogromna psihička patnja stotina hiljada Srba koji su ostali bez svojih ognjišta u do sada neviđenom prisilnom masovnom iseljavanju, bez ikakve nade u povratak na djedovinu.
Strahujući od toga hrvatske vlasti su požurile sa protivmjerama - procesuiranjem više od dvadeset pet hiljada Srba za razna krivična djela. Dvadeset hiljada ih je pomilovano, a više od četiri hiljade i četiri stotine (ne mali broj i u odsustvu) osuđeno za ratne zločine, koje sada lovi Interpol po svijetu. Groblja se skrnave, a rijetki povratnici, mahom stariji ljudi, žive čemerno i u strahu od maltretiranja.
