Svjedoci na Čemernu vidjeli leševe prekrivenih lica

Todorovićeva je navela da je 2. juna 1992. godine došla u Čemerno sa porodicom iz Draževića nakon što su čuli da je iz susjednog sela Bunjevac nestao Pero Bunjevac, koji se nikada nije vratio.

"Otišli smo kod mog ujaka Đorđa Trifkovića. Prilikom ulaska u selo primijetila sam četiri haubice ispod puta okrenute prema stijenama. Narednih dana, dok smo tjerali stoku, povremeno se čulo da haubice djeluju. Ne znam ko je bio na haubicama", rekla je ona.

Tokom svjedočenja ispričala je da im je u noći između 9. i 10. juna ujak javio da se sprema napad, zbog čega niko u kući nije spavao. Svi su bili u panici i nisu znali šta da rade.

"Ujak je bio vani i oko 5.00 časova utrčao je u kuću i rekao da bježimo ka stijenama prema Mahmutovića Pijeci. Pobjegli smo kroz metke, prešli preko livade i spustili se 20-30 metara niz stijene. Ušli smo u pećinu i tamo zatekli 10 do 15 ljudi, tako da nas je ukupno bilo oko 25", rekla je
Todorovićeva i dodala da su među njima bili i osmomjesečna beba i dijete od 18 mjeseci.

Ona je dodala je da se iz pećine ništa nije moglo vidjeti osim dima, ali da se iz sela čula galama, kao i rika goveda.

"U 16.00 časova po nas su došli moj ujak i naši vojnici i izveli nas putem prema Čemernu. Kada smo došli, vidjela sam užasan prizor. Svi Bunjevci, osim Aćima i Necka, koji su u Čemerno došli isti dan kada i mi, bili su pobijeni. Vojska ih je sakupila pored puta, a bili su pokriveni preko glave. Poznala sam ih po odjeći", ispričala je Todorovićeva.

Ona kaže da je čula da su Miroslav Janković, suprug njene rodice Veliborke Trifković, sa još dvojicom muškaraca izgorjeli u štali.

Potvrdila je da nije mogla vidjeti nikoga od napadača, ali da se pričalo da su napad na Čemerno izveli Korićani iz Mahmutovića rijeke, te da se spominjao izvjesni Buzgija.

Branilac Benjamina Sikire, advokat Damir Alagić ustvrdio je da su tokom ekshumacije pronađeni Jankovićevi posmrtno ostaci, te da je imao šljem i šuškavu jaknu.

Ona je rekla da niko od njenih rođaka nije poginuo kao vojnik, a da je čula da je srpska vojska, nažalost, kasno došla iz Okruglica na ispomoć.

Svjedok Stoja Damjanović ispričala je da je u selu Čemerno živjela od 1988. godine sa ocem Đorđem Trifkovićem, majkom Novkom i sestrama Željkom, Daliborkom i Veliborkom.

Ona je objasnila da je njihova kuća bila izdvojena i da se u centar sela dolazilo za petnaestak minuta.

Damjanovićeva je rekla da je prije rata kod njenog oca često dolazio Musa Bešlija sa kojim je bio u dobrim odnosima. Dodala je da je otac ubijen 27. septembra 1992. godine i da joj je majka rekla da je vidjela da ga je ubio Musa.

Govoreći o situaciji u selu početkom juna 1992. godine, Damjanovićeva je navela da se osjećala napetost i da su seljani samoorganizovano držali straže. Nije vidjela teško naoružanje koje je ponekad dejstvovalo, ali je čula da se nalazi na stijenama.

"Napad na selo počeo je u 5.30 časova. Tata je ušao u kuću i rekao da bježimo. Uzeli smo djecu i bez ičega bježali prema pećini koja je od kuće bila udaljena 500-600 metara. Dok smo bježali, čuli su se pucnji, a kad smo došli do pećine čula se jača pucnjava i urlikanje goveda. Čula sam i strica Milenka kako govori `Nemoj kume Nusrete, zar i ti`", ispričala je Damjanovićeva.

Tužilac Vladimir Simović predočio je svjedoku izjave koje je dala 2007. i 2015. godine CJB Bijeljina, u kojima nije rekla da je pominjan Nusret.

Po izlasku iz pećine, na putu za Okruglicu moralo se proći kroz selo.

Damjanovićeva je navela da se moralo preći preko leševa pored puta.

"U prolazu sam po bijelim vunenim čarapama prepoznala strica Milenka. Ležao je ispred kuće prekrivenog lica. Tu je bilo još četiri do pet leševa, ali ne znam ko su. Samo smo prošli i gledali da ne stanemo na mrtve. Neke kuće su bile zapaljene", ispričala je ona.

Ona je dodala je da je u mjestu Vela, gdje su bili Damjanovići, vidjela leševe, te da je čula da su napad predvodile komšije sa Korita Musa i Nusret Bešlija koji su se družili sa njenim ocem.

Tužilaštvo BiH optužilo je Džemala Hadžića, Teufika Turudića, Džemala Smolu, Senada, Harisa i Benjamina Sikiru, Enesa Duraka, Mirsada, Nusreta i Mirzeta Bešliju, te Hamdiju Spahića da su krajem maja i u prvoj polovini juna 1992. godine zajedno sa drugim njima poznatim licima svjesno i voljno učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu u selu Čemerno.

Prema navodima optužnice, Hadžić je u to vrijeme bio komandant Prvog odreda "Sretno" Teritorijalne odbrane Breza kojem su bili potčinjeni pripadnici Prve i Druge čete TO Kakanj, prenosi Birn.

Turudić je, prema optužnici, bio komandir Druge čete TO Kakanj, dok su Smolo, Senad, Benjamin i Haris Sikira bili pripadnici drugog voda te čete.

Tužilaštvo BiH tereti Duraka, kao aktivnog policajca i rukovodioca pripadnika aktivnog i rezervnog sastava Stanice javne bezbjednosti Ilijaš, čiji je pripadnik bio i Spahić, dok je Mirsad Bešlija optužen kao komandir čete TO Korita, koja je pripadala TO Ilijaš, a čiji su pripadnici bili i Nusret i Mirzet Bešlija.

Optužnica ih tereti da su 10. juna 1992. godine izvršili napad na selo Čemerno u kojem su ubili 30 Srba, među kojima je najmlađa žrtva imala 16, a najstarija više od 80 godina. Ubijeno je desetak žena. U napadu je paljena pokretna i nepokretna imovina Srba, koji su mučeni i ubijani.

Optužen je i Nehru Ganić u svojstvu komandanta Opštinskog štaba TO Breza koji se tereti da, iako je znao ili mogao znati da njegovi podređeni spremaju napad na Čemerno, nije spriječio ovo krivično djelo, odnosno nije kaznio izvršioce.

Suđenje će biti nastavljeno 11. oktobra.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.