Plave koverte potisnule ljubavna pisma

Vremena kada su se čestitke i pisma iščekivali sa mnogo uzbuđenja, a poštar bio najmiliji gost u svakom domaćinstvu, sa sjetom na licu prisjetili su se poštari Slobodan Muzgonja, Ilija Karanović i Radomir Trivić, koji duže od tri decenije rade u “Poštama Srpske”. Za više od 30 godina službovanja ni dana nisu proveli na bolovanju. Dobro obavljen posao, bez obzira na to da li je ciča zima ili plus 40 stepeni, za njih je najveće zadovoljstvo, a ljubav prema poslu recept za prevazilaženje svake prepreke.

Prijedorčanin Slobodan Muzgonja postao je poštar daleke 1985. godine. Fudbal je do tada bio njegova glavna preokupacija, a zbog ponude za posao poštonoše koju je tada dobio, fudbalski teren i loptu zamijenio je poštarskom torbom, po kojoj ga i danas prepoznaju u rodnom kraju.

- Mnogo se toga promijenilo, ali su topla riječ i razumijevanje ostali i dalje u fokusu našeg odnosa prema klijentima. Penzioneri nam se najviše obraduju kada donesemo penziju - rekao je Muzgonja.

Dodaje da je mnogima osmijeh na lice izmamio u godinama poslije rata, kada im je na vrata zakucao sa dobrim vijestima o članovima porodice i prijateljima koji su u izbjegličkoj koloni otišli u daleki svijet.

- To su bila pisma koja su godinama “lutala” dok su stigla na pravu adresu. Neprocjenjiv je osjećaj kada na licima vidite radost i sreću zbog komadića papira koji ste im isporučili - rekao je Muzgonja.

Za više od tri decenije rada u sjećanju su mu najdublje ostala urezana spajanja zaljubljenih parova.

- Mnogi su me iz zahvalnosti zvali za kuma. Iako je ono vrijeme bilo drugačije, kumstvo je bilo tradicija i prenosilo se s koljena na koljeno, bio sam im bar drugi kum - ispričao je on.

Ilija Karanović, rodom iz Bosanskog Petrovca, dobio je posao poštara 1986. godine. Ni ljuta podgrmečka zima, ni vrelo ljeto za njega nisu bili prepreka da hodeći oronulim seoskim sokacima poštu dostavlja na vrijeme. Ni on ni dana nije bio na bolovanju i sa osmijehom kaže da su poštari “posebno izdržljiva vrsta”.

Osmijehe je mamio na lica mnogih djevojaka kojima je u ono vrijeme tajno isporučivao pisma zaljubljenih mladića. Sa istom energijom i voljom i danas obavlja posao u Derventi, gdje je sa porodicom svio gnijezdo u vihoru rata. Iako poštarska torba, kako kaže, nikada nije prazna, mnogo toga je drugačije nakon 32 godine radnog staža.

- Nekada su me zaljubljene djevojke i mladići molili da im tajno dostavljam pisma koja su pisali jedni drugima, da ne saznaju roditelji, a danas me uglavnom mole da im krišom dostavim kazne za prekršaje koje su napravili u saobraćaju - rekao je Karanović i dodao da poštari osim što donose lijepe vijesti i dobro čuvaju tajne. Istakao je da su internet i mobilni telefoni gotovo u potpunosti potisnuli pisma i razglednice.

- Nekada smo nosili pune vreće pisama, razglednica i čestitki, a danas se i sam iznenadim kada poneka razglednica stigne iz daleke Australije ili sa primorja - istakao je Karanović i dodao da je u poštarskoj torbi danas najviše računa i čekova od penzija.

Radni dan poštarima počinje, kako u šali kažu, čim pijetlovi najave zoru, a završava tek kada torba na ramenu ostane prazna.

Banjalučanin Radomir Trivić zamijenio je tacnu i posao u restoranu na primorju poštarskom torbom i nikada se, kaže, nije pokajao.

- Čudni su putevi sudbine, nikada ne znaš gdje će te odvesti, a mene je sudbina dovela iz Hrvatske u grad na Vrbasu - rekao je Trivić, sramežljivo dodajući da djevojke u ono vrijeme kada je on izabrao ovaj posao nisu rado birale poštare za životne saputnike.

Godine nisu izbrisale mladalački duh i pozitivnu energiju zbog koje je ovaj pedesetšestogodišnjak omiljen u društvu. Ponosno ističe da se najljepše osjeća u poštarskoj uniformi, te da mu ni torba u kojoj ujutro ponese desetak kilograma pošte, nije teška. Poštari su ranije, priča Trivić, na adrese onih kojima nose poštu stizali pješke ili gradskim prevozom, a danas biciklom, motorom ili automobilom na vrijeme stižu do svakog naselja.

• Za tri decenije službovanja nakupilo se pregršt lijepih uspomena. Jednom me isplata penzija zamalo koštala posla. U vrijeme bivše Jugoslavije bili su takozvani milioni. Umjesto 11 isplatio sam jednom penzioneru 17 miliona. Bio je pošten čovjek i odmah je došao da me traži da vrati višak novca koji sam mu dao. Da nije bilo tako, vjerovatno bi se tu okončala moja karijera poštara - dodao je Trivić.

Dobri odnosi i sa psima

Da je osim dobrog odnosa sa mještanima koje obilaze bar jednom mjesečno veoma važno imati drugarski odnos i sa njihovim kućnim ljubimcima, slažu se sva trojica aktera naše priče.

- I oni najopasniji rotvajleri iz komšiluka kad nas vide podviju rep i prestanu da laju - saglasni su poštari.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.