Ruka humanosti Rade Radonjić iz Prnjavora uvijek ispružena

Sve je počelo prije pedesetak godina dok je Rade s porodicom živio u Splitu.

- Motiva se dobro sjećam. Bilo je to 1967. godine. Jednoj trudnici u Splitu bio je život ugrožen i ja sam čuo apel da joj je hitno potrebna krv. Istog časa sam se odlučio da doniram krv, a kasnije sam čuo da je spasena i da je sve prošlo u najboljem redu. To me pokrenulo da postanem redovni davalac krvi i nastavio sam sve dok mi je dozvoljavala starosna granica - kaže ovaj humanitarac, koji se devedesetih godina iz Splita vratio u rodno prnjavorsko prigradsko naselje Cer.

Svoju humanu misiju darivanja krvi nastavio je u prnjavorskom Crvenom krstu, a po broju upisanih davanja krvi u knjižicu može se reći da je rekorder na širem području.

- Upisano mi je 105 davanja krvi u knjižicu, ali bilo ih je i više. Nažalost, postoji starosna granica prema kojoj nakon 65. godine ne možete da budete dobrovoljni davalac - kaže Radonjić i ističe da je krv davao drage volje dok god su mu godine dozvoljavale. Radonjić ima još dva brata, koji su takođe dobrovoljni davaoci krvi i ističe da su njih trojica dali 80 litara krvi.

U svojoj kolekciji priznanja i zahvalnica za učešće u raznim humanitarnim akcijama Rade čuva mnogobrojne “dokaze” o nesebičnom humanom radu, pa tako bedževi, satovi, zahvalnice, knjižice i drugi svjedoci humanosti zauzimaju poprilično puno prostora u njegovom domaćinstvu.

- Imam zaista veliki broj priznanja i odlikovanja, a izdvojio bih možda odlikovanje koje sam dobio od Crvenog krsta Republike Srpske. Riječ je o Srebrnom znaku, a u Splitu sam dobio priznanje “Zlatna kap”. To se rijetko dobije i samim tim mi je draže. Imam mnoštvo značaka i dvadesetak odlikovanja - prisjeća se Radonjić.

Ovaj humanitarac je po zanimanju stolar, a s obzirom na bogato iskustvo u obradi drveta, vrijedni domaćin se rado prihvatao izazova koji su drugi zaobilazili, bar kada je u pitanju obrada drveta.

- Stolar sam, a kažu da nisam loš u svom poslu. Radim obično ono što malo ko drugi hoće, pa tako ovi moji Prnjavorčani kažu ako ima nešto okruglo da se napravi ili sa krivinama, onda donesu meni - dodaje naš sagovornik. Stolarski zanat završio je 1964. kada je radio u splitskom “Kvalitetu”.

- Poslije toga sam otišao u vojsku, a po povratku iz Pule počeo sam da radim kao modelar sa djecom u Splitu. Posebno se sjećam 1968. godine, kada sam imao nastup na televiziji u dječijoj emisiji, kada su predstavljane makete brodova. Tada je popularni voditelj Oliver Mlakar napravio reportažu o mojim ostvarenjima - kaže Radonjić. S obzirom na to da tada nije imao neka velika primanja, povukao se u zanat i počeo raditi u jahting klubu “Labud”.

- Tu sam se angažovao na izradi malih brodova i ispekao zanat. Čak sam upoznao i glumca Orsona Velsa na jahti “Saracen”, kada se snimala neka gusarska scena. Orson je bio u glavnoj ulozi - sjeća se Rade.

Odlična karijera u Splitu trajala je do devedesetih, kada se Radonjić vratio u Prnjavor, gdje je u svojoj stolarskoj radionici izradio mnogobrojne unikate od drveta, od ikonostasa do namještaja po specijalnoj narudžbi u mnogobrojnim objektima. Rade je ujedno i potpredsjednik prnjavorskog SUBNOR-a jer želi da vrati dostojanstvo ljudima koji su, kako kaže, u to vrijeme dali mnogo za današnjicu.  

Podrška

Rade Radonjić kaže da u svemu ima podršku porodice i braće.

- Nemojte imati predrasude, jer ja sa svojim iskustvom dugogodišnjeg davaoca krvi poručujem svima da nema ljepšeg osjećaja od saznanja da ste nekome spasili život. Ja sam svoje ciljeve ostvario, a uvijek sam bio spreman da pomognem  drugima. U tome su mi uvijek bile podrška i moje kćerke Tina i Tanja i supruga Milena. Zato, darujte krv i trudite se da ostavite nešto iza sebe - poručuje Radonjić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.