O kulturnom i društvenom životu stare Banje Luke (5)

O kulturnom i društvenom životu stare Banje Luke (5) 02.05.2008 23:00 | N.N.

U Banjoj Luci 31. maja 1881. godine održan "prvi koncert u Bosni". Osamdesetih godina 19. vijeka počeo je i pozorišni život u Banjoj Luci, a duhovnoj obnovi srpskog naroda u Bosanskoj Krajini i Banjoj Luci u vrijeme austrougarske okupacije doprinijelo je i obnavljanje Srpske čitaonice u ovom gradu

Danas "osloboditeljka Bosne" - austrijska vlada, miješa se u sve opštinske poslove i kvari samoupravu narodnu... Austrija, rušeći svaku narodnu inicijativu i samoupravu, gura narod u glupost, apatiju, mrtvilo i propast, ili u nezadovoljstvo i novu bunu..." Pelagić dalje piše da u doba takozvane "civilizovane" austrijske vlasti nema slobode štampe, da se sa škola i ustanova brišu ćirilični natpisi, što ni Turci nisu činili, da su narod opteretili novi nameti i nove muke. Srpski narod govorio je da je Turska u hrišćanima ubijala tijelo, a Austrija i tijelo i dušu.

Koliko je Vasa Pelagić jasno vidio namjere Austrougarske već na početku njene vladavine (Pelagićevo "Pismo Gledstonu" štampano je prvi put 1880. godine), vidjeće se velikim dijelom i u ovoj našoj priči o Srpskom pjevačkom društvu "Jedinstvo" i Banjoj Luci, jer jednu priču bez druge ne možemo ispričati.

 

Prvi koncert

Vladari su se smjenjivali, vojske su dolazile i prolazile, a Banja Luka je živjela svoj život varoši, kojoj je bilo suđeno da bude u centru zbivanja. Prvi značajniji kulturni događaj od austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, desio se baš u ovom gradu. Naime "Bosansko-hercegovačke novine", koje su izlazile u Sarajevu, objavile su vijest da je u Banjoj Luci 31. maja 1881. godine održan "prvi koncert u Bosni". List donosi i program koncerta:

"1. Svetosavski pohod od Mendelsona (svirao je orkestar 78. pješ. Pukovnije), 2. Uvertira "Rienzi" od R. Vagnera, za glasovir, 4. ruke (gospođica M. Mrazović i g. nadporučnik Njoda), 3. "Faustova fantazija", od Alarda za četveropjev, od Smolcera (gospoda Steinmez, dr. Unterlugauer, poručnik Sagner, nadporučnik Njoda) 5. "Reminis-cencije im Lucia di Lammermoor za glasovir od F. Lista (Liszta) (gospođica M: Mrazović), 6. deklamacija (gospodin J. Vidić, 7. Suve suze, pjesma uz celokvartet od E. Šruteka (gosp. nadporučnik Njoda) 8. Veliki koncert na glasoviru od H. Černia 4 ruke uz pratnju orkestra, op. 153. (gospođica Mrazović i nadporučnik Njoda)."

Naglašavajući da je koncert održan pred "mnogobrojnom i vrlo odabranom publikom", autor teksta kaže da je program veoma dobro izveden, izuzimajući komad "Svatovski pohod", koji se mogao jedino razaznati po tome kada se u program "zagledalo".

Kako se vidi iz programa, pored vojnog orkestra nastupili su i Milena Mrazović i Jovan Vidić. Pijanistkinja Milena Mrazović je "zanijela općinstvo svojom uzvišenom svirkom i izvrsnom tehnikom".

Autor, pored onoga što je napisao o pomenutom koncertu, pohvalno piše i o deklamovanju Jovana Vidića, koji je govorio Peterijevog "Ludu". Vidić je bio učitelj u Srpskoj osnovnoj školi u Banjoj Luci.

Zapis o Banjoj Luci

Milena Mrazović, koja se pominje kao izvođač na prvom koncertu u Banjoj Luci, bila je poznata novinarka i radila je devedesetih godina 19. vijeka u Sarajevu. Prokrstarivši Bosnu uzduž i poprijeko, dobro je upoznala ovu zemlju i ljude. U zapisu o Banjoj Luci bilježi:

"Umjerenost (skromnost) Bosanaca dolazi do izražaja u izgledu Banje Luke, jer iako je u ranije doba bila sjedište macarskog paše, bosanskog vezira i jedan od najbogatijih i najznačajnijih trgovačkih gradova zemlje, ostale su ipak niske bijele kuće sa teretom velikih crnih krovova od šindre uvijek iste. Banjalučki trgovac nije gradio ni zamkove ni kule i bio je zadovoljan kada je trošna ograda od dasaka opkoljavala njegov, od vanjskog svijeta potpuno odvojen mirni dom, i kada bi stari sanduci imali skupocjeni sadržaj. U ovom gradu imala je buržoazija vodstvo. U porodicama se djevojke strogo odgajaju i ne tako otmeno kao u Posavini, ne odgajaju ih za veselje i šalu kao u Sarajevu, ali ih otac mirno pušta u jednu tuđu kuću, to jest dopušta im da se udaju."

Počinje i pozorišni život

 

Osamdesetih godina 19. vijeka počeo je i pozorišni život u Banjoj Luci, zasnivan na predstavama putujućih pozorišnih družina. Već 1881. godine pozorišne družine Fotija Ž. Iličića i Đure Protića, koje su davale predstave u nekim mjestima blizu bosanske granice, pokušale su da uđu na okupirano područje, ali im to nije uspjelo. Austrougarska vlast, koja se od dolaska na ove prostore (1878) bojala svake kulture i napretka okupiranog stanovništva, jer je neprosvijećen narod bilo lakše kontrolisati, zazirala je i od pozorišnih predstava koje bi, "kod jednog dijela bosanskog stanovništva mogle izazvati neželjene političke posljedice".

Putujuća pozorišna družina Fotija Ž. Iličića ipak je nekoliko godina kasnije održala u Banjoj Luci predstavu koja je u tadašnjoj štampi zabilježena kao prva u ovom gradu. Naime, ta družina trebala je da gostuje u Sarajevu marta 1884. godine, a u glavni grad Bosne i Hercegovine stigla je iz Banje Luke, gdje je već održala predstave "na veliko zadovoljstvo tamošnje publike", pisao je "Sarajevski list" februara 1884. godine.

Poslije ove pozorišne družine, stizale su u Banju Luku i druge, pa je krajem 1884. godine došla i družina Đure Protića. Publici su se očigledno pozorišne predstave svidjele jer je dolazila u velikom broju da ih gleda. Tako je počeo pozorišni život u Banjoj Luci.

Srpska čitaonica

Duhovnoj obnovi srpskog naroda u Bosanskoj Krajini i Banjoj Luci u vrijeme austrougarske okupacije doprinijelo je i obnavljanje Srpske čitaonice u ovom gradu.

Osnovana još 1868. godine, u doba Pelagićeve Srpsko-pravoslavne bogoslovije, Srpska čitaonica prestala je da radi zajedno sa Bogoslovijom početkom ustanka Srba 1875. godine. Bogoslovija više nije obnavljana, a Srpska čitaonica ponovo je konstituisana 1883. godine. u njenim Pravilima, donesenim 12. maja 1883. godine, koja je Zemaljska vlada potvrdila početkom juna iste godine, kaže se da je cilj čitaonice "da rasprostire izobraženje, čovječnost i društvenost među stanovnicima..." Dalje piše da čitaonicu osnivaju i izdržavaju njeni članovi, a to mogu biti "svi oni koji se broje među lojalne, poštene i učtive ljude i koji su sinovi Bosne i Hercegovine ili Austro-Ugarske monarhije".

Pravila nalažu da je "konferencijalni i poslovni jezik-srpski, a u slučaju prestanka rada čitaonice sve njeno imanje pripada Fondu Srpsko-pravoslavne osnovne škole u Banjoj Luci".

Risto Besarović naglašava da je odobrenje austrougarske okupacione uprave da jedno društvo, kao što je to bila banjolučka Srpska čitaonica, na početku djelovanja Kalajevog režima, dobije nacionalni naziv, bilo presedan u praksi nove uprave. Naime, Kalaj je bio kategoričan da naziv "srpski" treba da stoji samo uz "pravoslavni", i to jedino u vjerskim stvarima.

Oko ove čitaonice, koju Kočić u "Otadžbini" naziva "najstarijom u zemlji", priznajući joj tako kontinuitet od Srpske čitaonice osnovane u Pelagićevo doba, okupljaće se najvatreniji nacionalni borci za pravo i pravdu, koji su Srbima za vrijeme austrougarske, još više nego za vrijeme turske vlasti, bili uskraćivani.

Svetosavske besjede

Za vrijeme viševjekovne turske okupacije Bosne i Hercegovine Srbi su svoju duhovnost, prosvjetu i kulturu mogli da njeguju samo u okviru Pravoslavne crkve. Crkveno-školske opštine bile su organizatori kulturnog života, pa tako i svetosavskih zabava, odnosno "svetosavskih besjeda", kako su se te zabave u početku zvale, jer je centralno mjesto na njima zauzimala besjeda o Svetom Savi. Prva Svetosavska besjeda u Banjoj Luci održana je još u Pelagićevoj Bogosloviji 1867. godine.

Svetosavske zabave bile su izvori na kojima su đaci, njihovi roditelji i uopšte narod koji im je prisustvovao trebali da se krijepe vjerom, srpskom prosvjetom i kulturom. Zabave su pripremali specijalno imenovani odbori koji su nestajali odmah poslije zabave.

Pored svetosavske besjede, u kojoj je obično neko od učitelja govorio o velikom srpskom svetitelju i prosvjetitelju Savi, na programu su bile pjesme, deklamacije, pozorišni komadi. U drugom dijelu slijedila je igranka i zabavne igre, kao što je vučenje srećaka, na primjer. Budući da se strogo vodilo računa o programu svetosavskih besjeda, bilo je poželjno da se sviraju i igraju narodne igre, pa ako bi se potkrala koja strana, Odbor bi bio kritikovan.

"Sarajevski list" piše o Svetosavskoj besjedi u Banjoj Luci, održanoj januara 1883. godine u organizaciji Srpsko-pravoslavne osnovne škole, u prostorijama hotela "Palas".

"Zabava je otpočela sa Svetosavskom pjesmom "Uskliknimo s ljubavlju" koju je mješoviti zbor od 40 pjevača skladno u 4 glasa otpjevao. Zatim je učitelj Jovo Vidić pozdravio prisutne u kratkom govoru dobrodošlicom i zahvalio im što se pozivaju odazvaše...

Prvi dio zabave završen je predstavom Trifkovićevog "Ljubavnog pisma" kojega su predstavljali: gg. Niko Pišteljić, Jovo Vidić, Nikola Samdaljević, Mićo Baslać, gđa Anka Bokonjić i gđica Viktorija Zitina i Gospava Vučković. Predstava ta ispala je veoma dobro, a bila je od najboljega utiska na sve prisutne, i svojom krasnom sadržinom, a i umjetnom igrom, koja može na čast služiti onima koji su predstavi prisustvovali."

 (Nastaviće se)

Zvijezde vodilje

Kada 1893. godine na banjolučkom kulturnom nebu zasija Srpsko-pravoslavno crkveno pjevačko društvo "Jedinstvo", Srpska čitaonica i ovo društvo pod istim krovom biće zvijezde vodilje "poraboćenog" srpskog naroda. Shvatajući da je snaga svih, pogotovo malih naroda u njegovanju kulture i tradicije, čitaonica i "Jedinstvo" uzdigli su se iznad svojih osnovnih funkcija i postali nosioci srpskog duhovnog preporoda.



© Glas Srpske 2012 ISSN 2303-7385 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica