FELjTON: Devedesete - izvod iz ratnog dnevnika (37): Potpisan mirovni dokument

FELjTON: Devedesete - izvod iz ratnog dnevnika (37): Potpisan mirovni dokument 26.01.2018 18:00 | Slaviša Sabljić

Rat je, eto, prošao, a muke ostale da vječno bole. Nije valjda da ću kriti da sam bio u ratu. Da sam i patio i saosjećao sa srpskim borcima junacima rata, onima koji su i najzaslužniji za ovo malo, a zapravo veliko, što danas imamo

14. decembar 1995.

Dogodio se Pariz. Slobodan Milošević, Alija Izetbegović i Franjo Tuđman potpisali mirovni dokument koji je, tek parafiran, i prvi put ovjeren u američkoj bazi "Rajt Peterson" kod Dejtona. Rat je, eto, prošao, a muke ostale da vječno bole.

Zašto je toliko momaka izginulo? Zašto je toliko kuća porušeno? Ko će brinuti o stotinama hiljada ljudi protjeranih sa rodnih ognjišta? Sa svoje djedovine. Zašto rat nismo završili sami mnogo godina prije i Dejtona i Pariza? Šta je srpski narod imao za cilj? Plašim se da ga nismo ni imali! Zašto su nam braća preko Drine okretala leđa i ostavljala na vjetrometini života i smrti?

Nije valjda da ću kriti da sam bio u ratu. Da sam i patio i saosjećao sa srpskim borcima junacima rata, onima koji su i najzaslužniji za ovo malo, a zapravo veliko, što danas imamo.

Danas imam vremena na pretek. Jer ni na šta drugo i ne mislim osim na ono što je bilo za zlih vremena devedesetih.

Padoše mi danas na pamet Momčilo Krajišnik i Nikola Koljević koji su došli u Drvar da mire četnike i partizane. Sjetih se i onog čupavog srpskog borca sa kokardom na šubari kojeg je Ratko Mladić poslao da se obrije  i obuče kako to pees zahtijeva.

Sjetih se i mnogih nemilih scena prilikom susreta opštinskih rukovodilaca i Titovih oficira. Neprestano sam uz činjenicu da su na vlasti bili oni koji su nekako između redaka, poštovali četnike, a u vojsci partizani. Neprestano mislim o ovom usudu koji nas, na sreću, za posljednjeg rata nije skupo koštao.

Prisjetih se i onih silnih miliona maraka koje su šverceri stekli na muci naroda. Padoše mi danas na pamet i Jovan Rašković i Dušan Zelembaba i oni balvani , "Kod dva bora". Na um mi pade i ona rampa na Drini koju su, kada nam je bilo najteže, spustili naš veliki brat sa Dedinja i ona njegova rospija.

Ali, odoh na lozu kod Milutina. Odoh da potražim nekoga ko je zaboravio sjećati se.

29. decembar 1995.

Sam sam u Pres-centru Prvog krajiškog korpusa Vojske RS u Banjaluci. Unosim u računar posljednje rečenice priče koju sam počeo pisati prije mjesec. Priče vrlo simboličnog naziva - "Završni pečat".

A u tom "Završnom pečatu" je i podsjećanje na dane kada sam služio kadrovski rok Titove vojske. Naime, za jednog od logorovanja, starješine su me proglasile za najboljeg vojnika. Poslije toga sam za nagradu dobio da u logoru svake noći i zore, dižem i spuštam zastavu. Onu trobojku sa petokrakom u sredini. Sreći mojoj nije bilo kraja. Niko veći od mene tada nije bio bez obzira što sam uvijek lijegao sat kasnije i ustajao sat vremena prije drugih. Sve sam to žrtvovao i radovao se kao malo ko. A danas? Nema ni te zemlje ni Titove vojske ni zastave kojoj sam se klanjao.

A ja? Ostao sam bez Zrile, Gnjaje, Zolje, Mačka, Sovilja, braće Mandić, Džasmina Bimbe, Keleča, Branje, Raćete, Žiže, Velje, Mirćina, Zorana, Zdravka, Bubija, Danila, Ace, None, Bastija, Zdene te još bezbroj mojih drugara kojih više nema. Nema ništa iz rata od onog zbog čega je vrijedjelo živjeti. Zapravo ima.

Imamo danas svoju državu. Malu, ali veliku Republiku Srpsku. Pa nije li tako, čeljadi moja? (Kraj)



© Glas Srpske 2012 ISSN 2303-7385 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica