Vojislav Antonić posljednji remenar u gradu na Vrbasu: Šilo i makaze ne ispušta iz ruku

Miloš Vasiljević
Vojislav Antonić posljednji remenar u gradu na Vrbasu: Šilo i makaze ne ispušta iz ruku

Banjaluka - Remenar Vojislav Antonić (78), koji je posljednji čuvar ovog zanata u gradu na Vrbasu, već šest decenija iz ruku ne ispušta šilo i makaze.

U radionici na Starčevici prepunoj raznih rukotvorina, koja miriše na kožu i odaje utisak da je ovaj zanat, koji još zovu i sarački, nepravedno zapostavljen, zatekli smo Antonića za mašinom "singericom".

- Mušterija ima dovoljno, od kada sam u penziji radim stalno, osim kada je neki praznik ili veselje. Kada na primjer pravim ormu za konja, moram znati kolike je visine i težine životinja, ali i koliko je jaka. U ovom poslu bitna je preciznost, koja je, uz predan rad i talenat, presudna - kazao je Antonić.

Kaiš napravi za desetak minuta, koliko mu je potrebno i za futrolu i neke sitnije predmete, a najteže je napraviti amove za konja. 

- Amovi zahtijevaju da se sve radi ručno, a koristi se najkvalitetnija koža od vrata juneta - priča majstor kojem bi na spretnosti pozavidjeli i mnogo mlađi.

Uprkos tome što zanat zahtijeva mnogo truda, Antonić nikada nije odustajao od remenarstva. Čak i kada se poslije vojske zaposlio kao vatrogasac, šilo i makaze nije ispuštao iz ruku. Sa osmijehom se prisjeća prvih majstorluka, ali i nekih ljepših vremena kada se ovim zanatom bavilo desetak njegovih sugrađana.

Sa samo 14 godina počeo je da izučava zanat kod nadaleko poznatog remenara Boška Malinovića, a da bi ga savladao, bile su potrebne tri godine. Već 1957. godine u Pokrivenom sokaku, na prostoru gdje se danas nalazi tržnica, postao je kalfa, odnosno pomoćnik majstora.

- Prethodno sam polagao ispit pred starim remenarima i profesorima. Napravio sam oglavinu i morao sam da objasnim od čega se sastoji - objašnjava Antonić.

U vrijeme kada je on završio zanat majstori njegove struke su bili veoma cijenjeni, kao i opančari. Objašnjava da remenari od kože prave opremu za konje, orme, amove, te kaiševe, kandžije, futrole za pištolje i noževe, uz pomoć šivaće mašine, makaza, šila i noževa.

- Prilikom izrade raznih predmeta koristim samo prirodnu kožu. Na primjer, koža od bika ide u kožaru, stavlja se u kreč, zatim farba - kazao je Antonić i dodao da je sada teško naći dobru kožu jer nema kožara. Prisjeća se vremena kada su u krugu od 50 kilometara bile čak četiri kožare, a danas je primoran da kožu naručuje iz inostranstva.

- Remenari iz cijele regije su se snabdijevali iz Rume, međutim, sada smo primorani da naručujemo pravu kožu iz Italije, jer nema bliže - istakao je Antonić.

Ipak, prema njegovim riječima, mnogo je više ljepših strana ovog zanata, uz koji je upoznao i ljubav svog života, suprugu Nadu, sa kojom uskoro proslavlja pet decenija braka.

Protjeran iz Banjaluke

Vojislav Antonić kaže da nikada neće zaboraviti 1941. godinu kada je više hiljada Srba protjerano iz Banjaluke.

- Moja majka i nas troje djece sa Banjalučkog polja stočnim vagonima otjerani smo za Sisak, u logor Caprag. Šest nedjelja smo proveli u zatočeništvu, da bismo kasnije otišli za Beograd, a kasnije u Niš, u koncentracioni logor Crveni krst, gdje smo bili mjesec. Dobili smo kuću u Svilajncu, tu smo bili četiri godine, da bismo se tek 1945. godine vratili u Banjaluku - poručuje Antonić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana