Rat mitova

Predratno, trojedno područje Bosne i Hercegovine je bilo pod vlašću velikog broja osvajača: Rimljana, Kelta, Osmanlijskog carstva, Austrougarske monarhije, partizansko-komunističkih vladara, a 1992. godine gospodara rata i papirnate nezavisnosti priznate rezolucijom 755 Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija.

Čuvari lijepih vremena sjećaju se Bosne i Hercegovine koja je bila srce socijalističke Jugoslavije. Preko lica njene istorije prelijetali su robovi grijehova. Kada se oslobode potisnutog straha, vide silu ispred vjere. Zašto nikada nije bilo obrnuto: prvo vjera pa onda sila? Vjerovatno radi toga što su uvijek iz nje prognani ili pogubljeni nevini ljudi.

Je li Bosna "Prkosna Od Sna" – satkana od pjenušavih snova "kamenog spavača"? Njene osvajače su, opjancani nadahnućem opjevali pjesnici, uz namigivanje mitova o postanku naroda. Sjenka namiga pružala se na njenu teritoriju, koja dobija i gubi vladare. Sjenka srpske istorije titrala je u krošnji drveta koje je iščupano i okrenuto u nebo – gdje živi nebeski narod.

Sjenka hrvatske istorije padala je iz tamnog oblaka na stoljetnu hrvatsku zemlju na kojoj su znakovi vatikanske najezde. Sjenka muslimanske istorije padala je u jezero stranaca u matičnim knjigama rođenih i gubila se u njenim dubinama. Nikakvo čudo, Bosna je zemlja suprotnosti. U njoj vladaju mitovi, ko bi drugi. Kada izlazeće sunce obasja mit jednog naroda, on baca dugu sjenku na druga dva. U zenitu, mitovi su ravnopravni, ali čim sunce krene ka zapadu, dva mita potpuno pomrače treći.

Svijetli izbojci srpskog mita uselili su se u jezik kojim se govori u Bosni. Vuk Karadžić ga je proglasio "najljepšim srpskim jezikom" – čistim kao nebeska suza. Gledajući na jezički identitet Bosna je srpska zemlja, zasjenjena sa tri vjerska mita. Prvi mit o Bosni naseljenoj Srbima je iz povelje bana Matije Ninoslava Dubrovčanima, u kojoj stanovnike Bosne naziva Srbima. Njega prati Ajnhardov podatak iz 882. godine, kada je Ljudevit Posavski došao među Srbe koji su držali veliki dio Dalmacije. Bosna je srpska zemlja odvojena rijekom Drinom. Sve tri vjeroispovijesti koje govore štokavskim narječjem su islamizirani ili pokatoličeni Srbi... 

Hrvatski nacionalni mit kaže da je Bosna pod sjenkom tuđeg neba. Sjenka će nestati kada ne bude više Bosne. To svjedoči srednjovjekovni ikavski zapis, jer ikavicom pišu samo Hrvati. To znači da je ona hrvatska zemlja. Krunski dokaz je banska titula koju su od bana Borisa do bana Tvrtka nosili bosanski vladari. To je autentična hrvatska vladarska titula. Svi bosanski mitovi su katolici. U Bosni živi od 32-35 posto pravoslavnih Hrvata, 50-52 posto neslovenskih Vlaha, 6-7 posto posrbljenih Bugara, Grka, Albanaca, i Jermena i 8-10 posto pravih etničkih Srba koji su došli za vrijeme austrougarske vladavine i dvije Jugoslavije.

Muslimanski nacionalni mit nastao je u podne, kada nema sjenke, s jednim okom na izlazak, a sa drugim na zalazak sunca. Okružen je sjenkama srpskog i hrvatskog mita. Oni su mu ukrali sjenku. Od izlaska do zalaska sunca – nema sjenke! Ima samo na mjesečini. A sjenka i jeste granica između svjetla i tame. Zato je muslimanski nacionalni mit izronio iz srednjovjekovne bosanske države, kada je došlo do bogumilskog prihvatanja islama. Prema tome, u predturskom vremenu do 1850. godine, muslimansko stanovništvo je bilo u apsolutnoj većini u Bosni. U prilog tome ide činjenica da je crkva bosanska bila u opštem povlačenju i propadanju prije turskog osvajanja.

Mitovi u Bosni ratuju dokazujući nedokazivo. Svaki za sebe je izvorni stanovnik Bosne. Druga dva su otpadnici od matične vjere, stranci u matičnim zemljišnim knjigama. Siju iluzije koje im se razbijaju o glavu. Tada vide crno sunce iznad glave. Pošli bi za silovanom učiteljicom života, ali ne vide prst pred okom. Zato im sunce izlazi ispod tuđeg neba.