Toni Parsons, književnik: Velike knjige uvijek donose revoluciju

Mašta i stvarnost su uvijek pomiješani. Svaka činjenica je rob priče, a istinito je samo ono što priču čini boljom, snažnijom i zanimljivijom. U književnosti ne postoji apsolutna istina, a ako postoji i ona djelimična - dobro je sakrivena.

Ovo u razgovoru za naš list kaže britanski pisac Toni Parsons, koji je prije dva dana (utorak) predstavio svoje stvaralaštvo banjolučkoj publici, u knjižari "Kultura", i u vijećnici Banskog dvora. Parsons, koji je dugo godina radio kao novinar, stekao je svjetsku slavu romanima "Čovjek i žena", "Čovjek i dijete", "Moja najvoljenija supruga" i mnogim drugim.

* GLAS: Gabrijel Garsija Markes je zapisao da nikada ne bi postao dobar pisac da se prethodno nije bavio novinarstvom. Vrijedi li ova maksima i u Vašem slučaju?

PARSONS: Mislim da je to tačno, jer nas novinarstvo uči disciplini. Ono nas uči da neki posao uradimo na najbolji mogući način u onom vremenskom roku koji je pred nas stavljen. Pisanje romana je i fizički i emotivno izrazito težak posao, sličan trčanju maratona. Osim talenta, vještina i iskustva, potrebna je i mentalna čvrstina. Mislim da novinarski posao piscu daje tu čvrstinu. Ali, novinarstvo je još u nečemu dobro za pisca - ono nas uči da odgovaramo na izazove.

Uvijek koristim svoje novinarsko iskustvo dok pišem. Ukoliko pišem knjigu "Prava porodica", u kojoj se govori o životima i odnosima tri sestre, moram da istražujem šta žene misle o trudnoći ili pobačaju, o muškarcima i sreći, braku i usamljenosti, jer ja to iskustvo kao muškarac nemam. To je, zbog toga, čisti novinarski posao.

* GLAS: Kritičari su zapisali da pišete o savremenim emocionalnim pitanjima koje muški pisci zaobilaze. Zašto pišete o tim problemima i zašto veliki broj muških pisaca ista ta pitanja zaobilazi?

PARSONS: Ne znam o čemu bih drugo pisao osim o postojanju muškarca u 21. vijeku. To je oblast koju poznajem i u kojoj se nalazim, tako da je ona i odredila smjer i teme mog spisateljskog rada. Ponekad zastanem, pa se zapitam: o čemu to drugi pisci pišu ako ne pišu o tome o čemu pišem ja? Ali, u pravu ste - ljudi ponekad kažu da je to čime se bavim čudno i neobično, a meni je taj posao potpuno normalan i prirodan.

* GLAS: Koliki je danas uticaj medija, a koliki knjiga na život savremenog čovjeka?

PARSONS: Veliki broj medija u današnjem svijetu podrazumijeva i određenu kontrolu onih koji se tim medijima bezuslovno predaju. Kada sam bio dijete, svi su, više-manje, gledali istu televiziju i čitali iste novine. Tada smo svi raspolagali istim informacijama. Danas to nije tako. Ljudi vjeruju da je sve što se pojavi na Internetu istina. Nedavno je na jednom sajtu, u članku o meni, napisano da sam umro, iako je, u stvari, umro neki američki novinar koji se zove i preziva kao ja. Nisam želio to da ispravim, jer nas takve stvari nauče da sumnjamo u sve što nam se "servira", da sve što nam se kaže, bez obzira na to da li je to rekla komunistička vlada u Pekingu ili Džordž Buš, prihvatamo sa skepsom.

Sa druge strane, moglo bi se pomisliti da knjige danas izumiru, da su one zastarjeli proizvod 19. vijeka, apsolutno nepotreban našem društvu. Ali, velike knjige uvijek donose revoluciju. Najbolji primjer za to je Džoan Rouling, koja je napisala knjigu o malom čarobnjaku u jednom kafiću, a ta knjiga je, znamo svi, postala planetarni hit. Knjige o Hariju Poteru su odgajile čitavu armiju mladih čitalaca.

Komunikacija

Ako je izdavački posao dobro obavljen, onda prepreka između čitalaca i pisca nema. Moje knjige su veoma jednostavne i nema razloga da ne "pogode" i čitaoce na drugim jezicima. Dobar prevod je više od pola posla. Tako je, recimo, u Srbiji, gdje se moje knjige mnogo čitaju, ali samo zato što je prevodilački posao dobro i savjesno rađen i urađen. U Njemačkoj, recimo, prevedena je samo jedna moja knjiga, ali izuzetno loše, tako da tamo veoma mali broj ljudi zna ko je Toni Parsons.