VELIKA ŠAHOVSKA TABLA - EVROAZIJSKA ŠAHOVSKA TABLA ( 6 )
Razlike između Sjedinjenih Država i Evrope oko Irana i Iraka su tretirane od strane Sjedinjenih Država ne kao pitanje o kojem raspravljaju jednaki već kao stvar subordinacije. Vojne koalicije zapadnoevropskih država bi izazvale reorganizaciju NATO-a, neizbežno umanjujući američki primat u okviru savjeta
Identifikovanje centralnih igrača i ključnih stožera pomaže u utvrđivanju dilema američke velike politike i predviđanju potencijalnih velikih izazova na evroazijskom superkontinentu. Ovo se može sumirati u pet opštih pitanja:
- Kakvu Evropu bi želela Amerika i koju treba da potpomaže?
- Kakva Rusija je u interesu Amerike i šta i koliko Amerika može tu da učini?
- Kakve su mogućnosti za pojavu novog "Balkana" u srednjoj Evroaziji i šta Amerika treba da uradi da takve rizike smanji?
- Na koju ulogu na Dalekom istoku bi trebalo ohrabrivati Kinu i kakve bi to posledice imalo ne samo po Sjedinjene Države već i po Japan?
- Koje su moguće evroazijske koalicije, koje bi od njih bile najopasnije po američke interese i šta treba učiniti da se to spreči?
Sjedinjene Države su uvek izražavale svoju odanost ideji ujedinjene Evrope. Još iz vremena Kenedijeve administracije, uobičajeno oslovljavanje je bilo sa "jednako partnerstvo". Zvanični Vašington stalno je iznosio svoju želju da vidi da Evropa postaje jedinstven entitet, dovoljno moćan da može da podeli sa Amerikom odgovornosti i teret globalnog vođstva.
Ovo je bila uobičajena retorika kada se govori o ovom predmetu. Međutim Sjedinjene Države u praksi su bile mnogo manje određene i mnogo manje odlučne. Da li Vašington zaista želi Evropu kao istinski jednakog partnera u svetskim poslovima, ili više voli savez nejednakih? Na primer, da li su Sjedinjene Države spremne da podele vođstvo sa Evropom na Bliskom istoku, regionu koji ne samo što je geografski daleko bliži Evropi nego Americi, već i u kojem nekoliko evropskih zemalja ima svoj dugoročan interes?
Pitanje Izraela stalno nam pada na pamet. Razlike između Sjedinjenih Država i Evrope oko Irana i Iraka takođe su tretirane od strane Sjedinjenih Država ne kao pitanje o kojem raspravljaju jednaki već kao stvar subordinacije.
Dvosmislenost u pogledu stepena američke podrške evropskom ujedinjenju širi se i na pitanja o tome kako treba da se definiše evropsko ujedinjenje, koja zemlja treba da predvodi ujedinjenu Evropu. Vašington nije bio protiv razdornog stava Londona u pogledu evropske integracije, mada je Vašington pokazao jasnu preferenciju za nemačko - a ne francusko - vođstvo u Evropi.
To je razumljivo, kada se uzme u obzir tradicionalna francuska politika, ali ova referencija je kao posledicu imala i to što je ohrabrila povremeno javljanje taktičkog francusko-britanskog saveza protiv Nemačke kao i povremeno francusko flertovanje sa Moskvom motivisano namerom da se omete američko-nemačka koalicija.
Pojava istinski ujedinjene Evrope, posebno ako bi ona trebalo da nastane uz konstruktivnu podršku Amerike - zahtevala bi značajne promene u strukturi i procesima NATO saveza, glavne veze između Amerike i Evrope. NATO ne predstavlja samo osnovni mehanizam za sprovođenje američkog interesa u evropskim stvarima već i osnovu za politički bitno američko vojno prisustvo u Evropi.
Međutim, evropsko ujedinjenje bi zahtevalo da se ta struktura prilagodi novoj realnosti jednog saveza zasnovanog na dva manje više jednaka partnera, umjesto saveza koji, da upotrebimo tradicionalnu terminologiju, uključuje hegemona i njegove vazale.
Ovo pitanje je uglavnom stajalo po strani, uprkos skromnim koracima 1996. da se poveća uloga u okviru NATO-a Zapadnoevropske unije, vojne koalicije zapadnoevropskih država. Pravi potez u korist ujedinjene Evrope bi, prema tome, izazvao dalekosežnu reorganizaciju NATO-a, neizbežno umanjujući američki primat u okviru saveta.
Ukratko, dalekosežna američka geostrategija za Evropu mora da se neposredno pozabavi pitanjima evropskog ujedinjenja i stvarnog partnerstva sa Evropom. Jedna Amerika koja istinski želi ujedinjenu, a otuda i nezavisniju Evropu mora teg da stavi na one evropske snage koje su zaista posvećene evropskoj političkoj i ekonomskoj integraciji.
Ovakva strategija bi pretpostavljala brisanje i poslednjih tragova nekad svetih specijalnih odnosa Sjedinjenih Država i Velike Britanije.
Politika prema ujedinjenoj Evropi morala bi da se pozabavi - mada zajedno sa Evropljanima - izuzetno osetljivim pitanjem evropskog geografskog prostora.
Koliko daleko na istok treba da se širi Evropska unija? I da li bi istočne granice Evropske unije istovremeno bile istočna linija fronta NATO-a? Prvo pitanje više je stvar evropske odluke, ali evropska odluka o ovom pitanju imala bi neposredne implikacije po odluke NATO-a. Drugo pitanje, međutim, uključuje američki angažman, a američki glas u NATO-u još uvek je odlučujući. Zahvaljujući sve većem konsenzusu o želji da se prime zemlje srednje Evrope i u Evropsku uniju i u NATO, pažnja se sve više usredsređuje na budući status baltičkih republika a verovatno i Ukrajine kao praktičnu stranu datog problema. Prema tome postoji značajno preklapanje između evropske dileme o kojoj je upravo bilo riječi i pitanja koje se tiče Rusije.
(Nastaviće se)
© Glas Srpske 2008, Izdavač: AD "Glas Srpske" Banja Luka, Redakcija: Braće Pišteljića 1, 78000 Banja Luka, tel. (051) 342-900, faks 342-910, e-mail: dopisnik@glassrpske.com, Direkcija: Skendera Kulenovića 93, Banja Luka, tel: (051) 231-077, Marketing: Skendera Kulenovića 93, Banja Lu ka, tel.(051) 231-081, e-mail: marketing@glassrpske.com