Mračna strana alhemije: Đavolji element

Mračna strana alhemije: Đavolji element 02.11.2017 13:27 | Agencije

Fosfor je jedan od najneobičnijih elemenata periodnog sistema. Ubija ljude na bezbroj načina, a u istoriji su zabilježeni mnogi slučajevi u kojima je baš on bio glavni zločinac.

Fosfor je, uprkos tome, ključni dio života na Zemlji. U kombinaciji sa kiseonikom stvara fosfate, drži na okupu našu DNK, kosti čini snažnijim, a važan je i za ključne hemijske reakcije u ćelijama. Međutim, ima i svoju mračnu stranu, zbog koje je dobio nadimak "đavolji element".


Čist fosfor se može naći u raznim oblicima i bojama, u zavisnosti od rasporeda atoma u njegovom molekulu. Tako postoji beli fosfor (poznat i kao žuti), crveni, ljubičasti, crni i od nedavno, roze.

Bijeli fosfor je prvi otkriven šezdesetih godina 17. vijeka i već tada je bio na lošem glasu. Pronašao ga je alhemičar Henig Brant, koji je kuvao sopstveni urin u nadi da će tako dobiti zlato. Nakon nekoliko dana zagrijavanja mnogo litara ustajale mokraće, Henig je uspio da izoluje bijelu, voskastu čvrstu materiju, što ga je vjerovatno razočaralo. Ipak, kad se smračilo, raspoloženje mu je možda popravila činjenica da je njegov izum svjetlio u sablasno zelenoj boji. Henig je toj čudnoj supstanci dao naziv "fosfor", po grčkoj riječi za "nosioca svijetlosti", a pošto je u to vrijeme svjetlost uglavnom proizvođena paljenjem različitih materijala, njegovo otkriće bilo je pravo čudo.

Alhemičari tog vremena su se nadali da će fosfor biti bezbjedna alternativa svijećama, koje su tada masovno izazivale požare u kućama, ali su njihovu ideju otežavale dvije prepreke. Prvo, fosfor ima vrlo neprijatan miris i niko ne bi želio da mu kuća miriše na njega. Drugo, on je po pitanju rizika od požara veći problem od svijeća, jer je njegova zelenkasta boja u mraku zapravo njegova reakcija na kiseonik, koja o čas posla može da se ubrza i dovede do požara.

To je na teži način saznao hemičar Nikolas Lemeri u 17. vijeku.

"Nakon nekih eksperimenata nad fosforom koje sam izveo u kući, jedan komadić ostavio sam nehajno na stočiću u mojim odajama, a sluškinja ga je nakon namještanja kreveta, slučajno pokupila zajedno sa posteljinom koju je spustila na sto. Osoba koja je kasnije legla u krevet, probudila se tokom noći osjetivši neobičnu toplotu i otkrila da je pokrivač u plamenu", napisao je tada Lemeri.

Njegov gost je imao sreću, pa je preživio iako je poznato da fosfor gori nevjerovatnim intenzitetom i proizvodi gusti, bijeli dim, zbog čega se koristi u proizvodnji dimnih bombi.

Lakoća s kojom ovaj element počinje da gori navela je mnoge na pomisao da je baš on krivac za spontano samozapaljivanje ljudi. Otkriveno je, naime, da mikrobi iz ljudskog organizma mogu da pretvore fosfate iz hrane u visoko reaktivna jedinjenja fosfine, koji se spontano pale u dodiru s vazduhom. Međutim, malo je vjerovatno da je on krivac za tu misterioznu i smrtonosnu pojavu, budući da je u ljudskom izmetu detektovan samo u tragovima.

Međutim, moguće je da je odgovoran za čudnu sjajnu izmaglicu koja se na grobljima često doživljava kao pojavljivanje duhova, jer se oslobađa prilikom raspadanja tijela.

Problem zapaljivosti ugasio je sve nade da će ikada biti korišten za unutrašnju rasvjetu, ali je zato otvorio nova vrata: šibice, koje su pritom mogle da se upale i na najmanji pritisak glave.

Šibice sa bijelim fosforom su se u 19. vijeku masovno proizvodile, a ljudi koje su zvali "umakačima" uranjali su u ugrijane kotlove sa fosforom i drugim hemikalijama drvene štapiće s oba kraja, sjekli ih napola i pakovali u kutije.

Umakači su radili u smjenama od 14 sati dnevno i u loše provjetrenim fabrikama, što znači da su stalno udisali fosforna isparenja. I oni su, kao i radnici zaduženi za miješanje hemikalija i pakovanje šibica, bili u najvećem riziku od trovanja fosforom.

Zbog loše zubne higijene, fosfor je najprije napadao vilicu. Simptomi bi započinjali bolom u zubu, koji bi potom ispao. Lice bi nateklo, a gnojne upale bi se proširile cijelom vilicom. Poslije toga bi se otvarale rane na licu, koje bi se produbljivale sve do kosti, koje su kod otrovanih sijale karakterističnim zelenim sjajem od akumuliranog fosfora.

Jedini lijek bio je da se siroti pacijent udalji od fabrike, ali na to nijedan od njih nije želio da pristane, jer bi to značilo odsustvo prihoda. Umjesto toga, uklanjana im je zahvaćena vilica.

Oni koji su imali sreće da prežive takvo mučenje, imali su trajne deformacije. Uprkos tome što se za fatalne posljedice nagomilavanja bijelog fosfora znalo već pedesetih godina 19. vijeka, šibice od ovog oblika "đavoljeg elementa" zamijenjene su onim od crvenog fosfora tek početkom 20. vijeka.



© Glas Srpske 2012 ISSN 2303-7385 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica