Ana Gajić, najbolji sportista Republike Srpske 2017. godine:Nije lako stići do vrha

Kada je sa deset godina u rodnom Gacku krenula da trenira odbojku vjerovatno nije ni sanjala da će jednog dana biti proglašena za najbolju od najboljih. Ujedno, Gajićeva je tek druga odbojkašica koja je izabrana za najboljeg sportistu Srpske nakon Dijane Vasić 2007. koja je takođe igrala za Jedinstvo. Počeci su bili dosta teški, uslovi za treniranje nisu bili dobri, ali to je nije pokolebalo da nastavi, a mukotrpan rad na kraju je nagrađen.

- Dokaz sam da se žestoko treniranje i odricanje na kraju isplate. Sve je počelo kada sam imala deset godina, dok sam sa 14 ušla u prvi tim. Prvi trener Ivan Maljević me naučio sve što znam, dao mi odličnu osnovu koju sam kasnije nadograđivala sa sadašnjim trenerima. On je veliki čovjek, koji mi i sada pomogne kada god mi je nešto potrebno. Puno zahvaljujem svom matičnom klubu iz kojeg sam ponikla i koji je godinama bio moja druga porodica - kazala je Ana.

GLAS: Gacko je uvijek imalo dobre odbojkašice, ali znamo da finansije kod nas uvijek prave probleme. Možete li da opišete početke u matičnom klubu?

GAJIĆ: Finansijska sredstva nisu bila dovoljna, bilo je izuzetno teško. U to vrijeme muški i ženski klub su radili zajedno. Zimi je bilo pogotovo nezgodno, kod nas su niske temperature, a pogotovo kada tokom praznika ne radi škola, pa nema grijanja. Trenirali smo tada u lošim uslovima, dvorana je bila hladna, ali uspjeli smo sve to prevazići, najviše zahvaljujući treneru Maljeviću, koji nas je motivisao. Kasnije je došlo do razdvajanja klubova, došao je predsjednik koji je mnogo učinio za klub i doveo ga tamo gdje je sada.

GLAS: Koliko je bilo teško probijati se do vrha iz malog mjesta, posebno što uz to niste zapostavile studiranje u Beogradu?

GAJIĆ: Nije bilo lako, pogotovo u početku. Tada smo ulazili u Premijer ligu, bili smo nova ekipica, nisu nas pretjerano primjećivali. Vrijedno smo radili i trud se isplatio. Tada smo godinama igrali finala sa Bimal Jedinstvom. Bili smo drugi, igrali Čelendž kup. Tako je išao put probijanja, jeste bilo teško, pogotovo zbog studiranja, jer sam znala po dva puta sedmično ići u Beograd, ali sam bila primijećena u tim utakmicama i dobila priliku da pređem u Jedinstvo i sada imam još veće šanse što se tiče odlaska dalje u Evropu.

GLAS: Prije godinu i po prešli ste u Brčko, koji je najbolji klub u BiH. Da li ste očekivali ovakve uspjehe koje su sada krunisani nagradom za najboljeg sportistu?

GAJIĆ: Trofeje sa Jedinstvom sam očekivala, a privuklo me je i to što igraju Ligu šampiona. Imala sam neprijatnu povredu, ali vratila sam se i već u martu bila najbolji igrač Kupa BiH. To mi je dalo vjetar u leđa da se vratim u formu, a kasnije je došla titula najbolje odbojkašice u RS. Imamo dobra izdanja u CEV kupu i nadam se da ćemo osvojiti sve domaće trofeje do kraja sezone. Za sada sve ide po nekom redu i prezadovoljna sam, osjećam se kao da sam dugo ovdje.

GLAS: Godina je okončana na najbolji mogući način dobijanjem nagrade za najboljeg sportistu Srpske. Da li ste očekivali prvo mjesto?

GAJIĆ: Iskreno, nisam očekivala. Mi iz kolektivnih sportova najčešće smo na posljednjim mjestima, dok glavnu riječ vode oni iz individualnih. Baš sam o tome pričala sa ostalim sportistima i stvarno sam prijatno iznenađena. Ne mogu da opišem osjećaj, veliko priznanje koje mi mnogo znači.

GLAS: Kakav je bio osjećaj kada ste saznali da ste „broj 1“?

GAJIĆ: Ne mogu opisati taj osjećaj, bila su mi pomiješana osjećanja i mogla sam da zaplačem na bini kada sam vidjela prijateljice u publici. Malo je falilo, ali sam se suzdržala, ali tu su divna osjećanja.

GLAS: Šta mislite koliko će ova nagrada promijeniti nešto u Vašem životu?

GAJIĆ: Ovo je veoma velika obaveza koju treba i opravdati. Zahvalna sam svim ljudima koji su me izbrali, kao i Savezu koji me je nominovao. Veliki podsticaj u karijeri i stepenica za dalje, a nagrada će pomoći da me više ljudi prepoznaje i moguće je da će zbog toga stići i neke ponude.

GLAS: Da li ste se uspjeli izboriti sa brojnim čestitkama?

GAJIĆ: Kada sam uključila telefon bilo je bezbroj poruka i propuštenih poziva. Teško postižem da na sve odgovorim, ali trudim se i zahvalna sam svima. Puno mi znači kada vidim da je ljudima drago zbog mog uspjeha. Roditelji nisu mogli doći, ali pratili su sve i jedva čekam da ih vidim i proslavim sa njima. Iz mog Gacka pogotovo stižu čestitke, a mama mi je pričala da ne može doći na posao koliko je ljudi presreću i čestitaju.

Savršen dan

GLAS: Kako Vam se dopala završna manifestacija i uopšte čitav dan koji ste proveli u Banjaluci?

GAJIĆ: Tek sam bila stigla iz Italije sa meča i nisam bila pretjerano raspoložena zbog umora, ali bila je super atmosfera čitav dan. Sportisti su se fino družili, ekipa je odlična, kao i vi iz „Glasa Srpske“. Uveče pogotovo, svi ti veliki ljudi iz svijeta sporta i cijelog društva. Stvarno savršeno.

Učila od oca i Avdalovića

Ana Gajić nije slučajno postala vrhunska odbojkašica pošto dolazi iz sportske porodice. Njen otac Žika bio je odličan fudbaler i igrao je za Leotar, dok joj je rođak poznati košarkaš Vule Avdalović.

- Sama ta građa i predispozicije sam povukla na oca koji me je vaspitavao u smjeru pravog sportiste. Takođe, tu je i rođak Avdalović, koji je napravio internacionalnu karijeru, tako da sam imala od koga da učim - izjavila je Gajićeva.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.