Želja i iskustvo krče trnovit put do čitalaca

 Želja i iskustvo krče trnovit put do čitalaca 31.07.2018 12:28 | Milijana Latinović

Novine šušte pod prstima, a miris papira miješa se sa mirisom prve jutarnje kafe u redakciji. Sat je već uveliko otkucao devet i zujanje računara jedino remeti mir dok novinari analiziraju štampu, komentarišu svoje i tekstove konkurencije, precizno važući svaku napisanu riječ.

Gotovo po istom receptu počinje radni dan novinara i urednika “Glasa Srpske”, najstarijeg dnevnog lista u Srpskoj i BiH, bez čijih tekstova je već 75 godina nezamisliv početak dana vjernoj armiji čitalaca.

Mnogi od njih su još kao studenti došli u redakciju željni da znanja stečena u amfiteatru što prije pretoče u vijesti, intervjue, reportaže... Nije sve išlo tako brzo i glatko. Trebalo je koji put napisati pijačni barometar, pa tek onda dobiti prostor za vijest. Ali, mladost, talenat, želja za učenjem i dokazivanjem su jaki. To je svojevremeno bilo glavno oružje i stasalih novinara, iz čijeg su pera nastale mnoge priče. Zakoračivši prvi put u redakciju nisu mogli ni da naslute šta ih čeka. Koliko je želje i truda utkano u svaku toplu ljudsku priču, izvještaje sa političke scene, kulturne pozornice ili sa fudbalskog derbija, najbolje znaju oni koji i danas potpisuju tekstove na stranicama “Glasa”.

Prva pera “Glasa Srpske”

Iskusni novinari čije rečenice godinama ispisuju stranice “Glasa” olako pronalaze nove teme i užurbano pišu dnevni plan, a onda slijedi prava novinarska avantura. Priče sa terena, još ako se putuje u drugu sredinu, imaju posebnu draž. Rijetko se neko od glasovaca sa terena vraća samo sa pričom po koju je otišao. Uvijek ima bar još jedan detalj za nove novinske retke. Bez diktafona i rezervnih baterija iz redakcije se ne izlazi. I tek što se vrate sa zadatka, počinje “rudarski”, ali najdraži posao. Ne umanjuje ga ni stalno zapitkivanje urednika: “Kada će tekst, ističu nam rokovi?”

Vrhunac atmosfere u redakciji dolazi u poslijepodnevnim časovima kada se mašinerija zahukta. Svi pričaju uglas, “lupaju” po tastaturama, telefoni ne prestaju da zvone... Kreativni haos je mjesto gdje nastaju najbolje priče.

Novinar Darko Momić Čkalja, koji je prije 15 godina karijeru počeo u “Glasu” i poslije istrčanog kruga kroz nekoliko redakcija stigao kući, prati vječitu borbu vlasti i opozicije, a svojim sočnim komentarima začini brojna izdanja. Sa posebnim emocijama se prisjeća početaka i vraća na svakodnevicu.

- Nikada neću zaboraviti zbunjenost, podozrenje i strah koji sam osjetio kada me je tadašnji urednik gradske rubrike Đorđe Vuković uveo u redakciju. Kada sam ušao za njim i osvrnuo se po redakciji, prošla me jeza, jer sam vidio troje-četvoro ljudi kako se grohotom smiju, dvoje kako raspravljaju i nekoliko njih kako razgovaraju telefonom i mašu rukama ućutkujući nekoga do sebe. Kroz glavu mi je prošlo: “Majko moja, šta je ovo, pa ovdje se ne zna ni ko pije, ni ko plaća, kako ću se ja ovdje snaći” - sa osmijehom na licu prisjetio se Momić.

Mimo ličnih očekivanja, veoma brzo se snašao i shvatio da prva slika koju je vidio u stvari vjerno prikazuje organizovani haos, mašinu u kojoj svaki zupčanik i svaki šraf ima svoje mjesto i zna šta je njegov posao.

- U toj postavi “Glasa” sam upoznao sjajne ljude i prave ljudske i novinarske gromade, a sa nekima od njih sam kasnije radio i u drugim redakcijama, većinu i danas vrlo rado srećem. Nažalost, neki kao što su “par ekselans” urednici Goran Mihajlović i Boro Marić više nisu među živima. Poslije skoro 15 godina vratio sam se na “mjesto prvog grijeha” i naišao na ekipu sjajnih mladih osoba i na moje veliko zadovoljstvo uglavnom pripadnica nježnijeg pola - istakao je Momić.

Mnogo toga više nije isto, ali suština koja novinarsku profesiju čini jedinstvenom ostala je stara.

- Redakcijska atmosfera, miris dobre priče i svakodnevna trka sa rokovima nikada neće iščeznuti, a u “Glasu Srpske” sa njegove tri četvrtine vijeka sve to ima poseban ton - istakao je Momić.

Da će u “Glasu” ostati deceniju i da u novinama neće biti izvještaja sa Narodne skupštine RS bez njenog potpisa, ni slutila nije novinarka Vedrana Kulaga.

- Da me je neko prije gotovo deset godina kada sam prvi put zakoračila u redakciju “Glasa Srpske” pitao da li ću u njoj ostati deceniju, vjerovatno bih tog “sagovornika” u nevjerici pogledala, odmahnula rukom i okrenula na svoju stranu. Međutim, da smo se kladili, izgubila bih. Kako je vrijeme prolazilo, “Glas” je postao moja druga kuća, kao i mnogima od nas. U tom domu naučili smo da budemo novinari jer “Glas” je ozbiljna škola novinarstva. Pravila profesije učili smo od najboljih. Neki od njih, nažalost, nisu više među živima, ali žive kroz lekcije koje su nam dali kako pravi novinar treba da radi, misli i piše - rekla je Kulaga, prisjetivši se urednika i starijih kolega od kojih je učila zanat.

Mnogo toga se promijenilo, kaže, ali su ostali u službi onih najvažnijih - čitalaca.

- Svaki budući novinar mora biti svjestan odgovornosti i tradicije koju naš “Glas” nosi sa sobom i da će iz “Glasa”, jednog dana, ponijeti znanje, iskustvo i prijateljstva bez granica. Dokaz za to su mnoge naše kolege koje uspješno obavljaju veoma odgovorne poslove na pozicijama u svim oblastima društva - naglasila je ona.

Vijesti “uhvaćene” objektivom

Baš kao i dalekih osamdesetih, fotografija je i danas “prva pratilja” novinskog članka. Jedina razlika koju je izrodilo prohujalo vrijeme je što su crno-bijele zamijenili tonovi u koloru.

- Zadatak je ostao isti da fotografijom što realnije čitaocu prenesemo događaje i važne trenutke. Za razliku od nekadašnjih analognih aparata sa crno-bijelim filmom, danas radimo savremenim fotoaparatima. Napredna tehnologija nam je umnogome olakšala posao jer odmah možemo da vidimo šta smo uradili. Dobili smo i na brzini jer putem mobilnog telefona odmah sa terena fotografije šaljemo u redakciju. Sve je lako, ali je uslov da imaš pravu fotografiju. Tu tehnologija ne može zamijeniti ljudsko oko i osjećaj ma koliko bila napredna - ispričao je fotoreporter “Glasa” Velibor Tripić, koji se novinskom fotografijom bavi od 2008. godine.

Urednici važna karika

Jedna od najvažnijih karika u redakciji su urednici, koji usmjeravaju svoje novinare na putu do dobre priče. Među najiskusnijim u redakciji “Glasa” je Darko Grabovac, dugogodišnji urednik sportske i gradske rubrike, crne hronike, a danas glavni i odgovorni za dešavanja u svijetu. 

- Do prave priče uvijek treba da dođe novinar, a sve ostalo je zanat koji se „peče” godinama, pa i decenijama. Naš radni dan, urednički i novinarski, počinje jutarnjim sastankom. Svaka rubrika ima svoj mini kolegijum na kojem se raspoređuju zadaci među novinarima, a potom na uredničkom kolegijumu utvrđujemo raspored. Na nama urednicima je da osmislimo sadržaj i usmjerimo novinara kako da napiše tekst koji će biti privlačan za čitaoca. Zahvaljujući vještini novinara taj posao nam ne pada teško - kazao je Grabovac.

Ekspresna štampa

Posljednja karika u dugom redakcijskom lancu u rukama je lektora i grafičara. Kada završe posao, sav novinarski entuzijazam, znanje i talenat pretočeni u članke na putu ka čitaocima odlaze u savremenu štampariju.

- Nakon prijema strana elektronskim putem iz redakcije, slijedi priprema za štampu. Montažer novina montira forme za štampu koje se nalaze na kompjuterima i pomoću savremenog uređaja za kopiranje i razvijanje prenosi je pomoću osvjetljavanja na štamparske ploče, koje se potom montiraju u mašinu za štampu - rotaciju i kreće proces štampanja. Brzina štampe na ovakvim mašinama je 30.000 primjeraka na sat, tako da “Glas” veoma brzo biva spreman da krene u ruke čitalaca - kaže generalni direktor “Glasa srpskog - Grafika” Jovo Savanović.

“Glas” putuje u sve krajeve Srpske

Da bi “Glas” stigao na vrijeme u sve krajeve od Trebinja do Novog Grada, brinu se zaposleni u preduzeću “Distribucija”, koje je generalni distributer “Glasa”. Osim u RS, “Glas” svako jutro stiže i u pojedine krajeve FBiH.

- Kada se završi štampanje, spakovane novine iz štamparije preuzimaju naša vozila. Jedan dio stiže u poslovnicu u Banjaluku, odakle se vrši mikrodistribucija po svim opštinama u ovom dijelu Krajine. Drugo vozilo ide u pravcu Bijeljine, a takođe imamo mikrodistribuciju sa sjedištima u Doboju i Prnjavoru - rekao je direktor “Distribucije” Marko Gvozdenović i s ponosom istakao da ni u teškim zimskim uslovima, niti u vrijeme poplava 2014. godine, nisu zakasnili s isporukom “Glasa”.

Uprkos digitalizaciji i napretku tehnologije, čitanje novina uz prvu jutarnju kafu ima posebnu draž koju ništa ne može zamijeniti. Uvjereni da će najstariji list proslaviti 100. rođendan, njegova “zlatna pera” nastavljaju da u službi čitalaca vjerodostojno bilježe sadašnjost i utiču na kreiranje svjetlije budućnosti, kao što su to činili njihovi prethodnici ispisujući slobodarske stranice “Glasa” pokrenutog u jeku borbe protiv fašizma.

Komentari bez komentara

Kruna za novinara u štampanim medijima je prilika da mu bude ukazano povjerenje da napiše komentar i kroz te redove iznese stav o potezima onih koji u svojim rukama drže konce sudbine stanovnika. Ma koliko oni bili ozbiljni, nerijetko su dobijali i drugu, šaljivu notu.

Dešavalo se da se nekada više pričalo o tome kako je “Glas” tog dana razgrabljen u mjestu gdje je rođen njegov pisac i da slobodne djevojke ili momci jedva čekaju da izađe nova “slika i prilika” njihovog omiljenog komentatora.



© Glas Srpske 2012 ISSN 2303-7385 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica