Vedra jutra Kozare i Semberije

U životu ovog Kozarčanina po rodu i porijeklu, Majevičanina po tazbini i Semberca po novom ognjištu mnogo toga se događalo neočekivano i iznenada...

Ređanje i nizanje događaja počelo je Baćinim rođenjem 1937. godine u Velikoj Žuljevici kod Novog Grada. I krenulo je onako kako to samo može biti na Kozari - razigrano i raspjevano uz ognjište i tamburicu... Stvarana je idilična šarenica koju sada ovaj književnik pretače u stihove i prozu. Pjeva uz djedovu tamburicu, kiti i čuva od zaborava.

A onda usudna smjena događaja u Baćinom životu - kozarska epopeja - zbjegovi, stradanja, jauci, krv, strah... Imao je šest godina kada su ustaše potjerale veliki zbjeg sa Kozare - žene djecu, starce, bolesne... U toj koloni, koja je vodila pravo u pakao - u Jasenovac, bila je i ljupka djevojčica iz porodice Grublješić, Baćina komšinica, potonja glumačka diva Božidarka Frajt.

I opet neočekivano - Baćo ispada iz zaprežnih kola, a da to niko nije vidio. Nisu ga primijetili ni gonioci. Sakrili su ga oblak prašine na drumu za Jasenovac i šuma. Ostao je na Kozari.

Život ide dalje. Kozara i Potkozarje vidaju krvave rane. Preživjeli se vraćaju na popaljena ognjišta, okupljaju se, traže nestale... Nastaju dječije slike zavičajne u rodnoj Velikoj Žuljevici i ponovo se urezuju u pamćenje, ali sada opore, bolne i gorke, ali poneka, ipak, biva lijepa, pa je mali Zgonjanin “trpa” u svoju šarenicu uspomena - rudarske lampe, momački štap Božidarkinog oca (i sada ga čuva u Bijeljini), tamburice, torbe, kruške medvake - vedra kozarska jutra, pa opet, usudno - neočekivani odlazak u bijeli svijet. Školovanje u Sarajevu, službovanje u Tuzli i Sarajevu...

Kozara i Kozarčani su uvijek u Baćinoj šarenici - iskreni, otresiti, odlučni, prisni i dobroćudni. U šarenici uspomena su sada još i Majevičani i Semberci, jer ima mnogo sličnosti između Kozare i Majevice, Potkozarja i Semberije. Topla su ognjišta i tamo i ovdje u blizini Drine, ukusne su i kruške, jabuke i šljive, pitke su i rakije, vedra su i jutra.

Baćo je počeo slagati uspomene - prvo krajiške, a onda i sve ostale. Krenuo je kratkom pričom o uspomenama na svoje Krajišnike: “I danas, kad god dođem u rodni kraj, volim proći mjestom gdje je bila kuća Stane Prokine. Ko zna, možda je baš ta starica bila spisateljica moje vjere u ljubav i u crkvu i zapalim svijeću za pokoj duše babe Stane i moga druga, ali i dragih likova koje više ne mogu da sretnem na ovozemaljskim putevima i raskršćima”.

Redali su se i stihovi: “Tri su rijeke u mome zavičaju - Una bistra k'o suza u oku - Strižna modra, Sana srebrnasta. Krajinu su vodom opasale, Grmeč ljuti, Prosaru planinu i Kozaru, majku proslavljenu”.

O njegovoj poeziji književnik Vuk Krnjević, između ostalog, zapisao je i ovo: “Kao čovjek velikog životnog iskustva Zdravko Zgonjanin je u svojim zapisima težio, i uspijevao, da vaspostavi autentičnu slikovitost prvobitnih događaja i u mladosti i u zrelosti, a naročito, u djetinjstvu”. Baćin zemljak književnik Dragan Kolundžija zapisao je: “Dok čitam pesme Zdravka Zgonjanina - Baće, pesme prepoznatljivih slika i zvuka, ja ih vidim i čujem, osećam i razumem, prihvatam i ne prihvatam, pozdravljam i kritikujem, hvalim i kudim, biram i zrno od kukolja odvajam”.

Pričom i stihom Baćo je redao uspomene i o modroj Majevici, plodnoj Semberiji, plahovitom Podrinju, rodnoj Vojvodini... Znalački je sredio sve svoje uspomene. Sve potaman i na mjestu koje im pripada. Objavio je nekoliko zbirki pjesama i kratkih priča, a onda se latio fotoaparata. U stvari, možda je svojom “smenom” prvo i počeo sređivanje šarenice uspomena. Najprije je fotografisao svoju kuću u Velikoj Žuljevici, a potom majke Kozare u crnom, djeda po majci Luku Ljiljka, Zgonjaninsko raskršće, Vujanovića kuću u Žuljevici, a onda je krenuo dalje - fotografisao je sve što mu je bilo u šarenici - kuće na Romaniji, na Majevici i u Semberiji, ovčare nomade, avion u Međuvođu, polazak u svatove, karbit lampe, rudare iz Lješana, Tobut na Majevici, Sutjesku, kozarsku i majevičku nošnju, Skadarliju u jesen, drage prijatelje, književnike... Stotine fotografija. Sve dokumentarne, autentične. Ima ih i umjetničkih, ali se Baćo, ipak, odlučio za dokumentarne snimke - čitava ih je galerija, na stotine ih je...

 **************************

U koloni koja je vodila pravo u pakao - u Jasenovac bila je i ljupka djevojčica iz porodice Grublješić, Baćina komšinica, potonja glumačka diva Božidarka Frajt

  **************************

Pričom i stihom Baćo je redao uspomene i o modroj Majevici, plodnoj

Semberiji, plahovitom Podrinju, rodnoj Vojvodini...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.