Savo Štrbac: I dalje traje tihi egzodus Srba

Rekao je to u intervjuu "Glasu Srpske" šef Dokumentaciono-informativnog centra "Veritas" Savo Štrbac.

- Nemam na osnovu čega biti optimista, da će sljedeći popis pokazati veću brojku Srba u Hrvatskoj. Nisam saglasan sa pojedinim procjenama srpskih političara u Hrvatskoj, koji spominju brojku od oko 308.000, jer njima je očigledno značajno da ima što više Srba, ali ne znam odakle "isisavaju" te podatke - istakao je Štrbac.

* GLAS: Koliko Srba danas živi na teritoriji Hrvatske?

ŠTRBAC: Popis iz 1991. godine, rađen je u proljeće te godine, a Srbi su već u avgustu 1990. postavili barikade. Srbi nisu imali skoro nikakvog uticaja na podatke iz popisa, jer nisu mogli da ih kontrolišu, tako da postoji mogućnost da su ti podaci bili "frizirani". Prema podacima hrvatskog statističkog zavoda, 1991. godine, u Hrvatskoj je bilo 582.000 Srba i 106.000 Jugoslovena. Deset godina kasnije popisana je 201.000 Srba i manje od 200 Jugoslovena. Svi su bili saglasni da je među Jugoslovenima bilo najmanje 60 odsto Srba. Lako je izračunati da je za ovih deset godina u Hrvatskoj nestalo više od 400.000 Srba. Sljedeće godine je popis u Hrvatskoj. Pitanje je da li će biti više Srba od tih 201.000. Posljednje tri godine su kritične. Ne samo da stagnira povratak, nego imamo opet tihi egzodus Srba, uglavnom prema Srbiji. Tako se 2007. godine iz Srbije u Hrvatsku vratilo oko 1.400 lica, a iz Hrvatske u Srbiju je otišlo više od 3.800 lica. Skoro je identična situacija 2008. godine, a 2009. je porazna kako za Srbe, tako i za Hrvatsku i UNHCR i cijeli svijet, jer se iz Srbije u Hrvatsku vratilo 775 Srba, a Hrvatsku je napustilo oko 4.500 ljudi. Nemam na osnovu čega biti optimista, da će sljedeći popis pokazati veću brojku Srba. Nisam saglasan sa pojedinim procjenama srpskih političara u Hrvatskoj, koji spominju brojku od oko 308.000, jer njima je očigledno značajno da ima što više Srba, ali ne znam odakle "isisavaju" te podatke.

* GLAS: Šta bi moglo da utiče na povratak Srba u Hrvatsku?

ŠTRBAC: Prvo je rješenje da nam vrate stanarska prava, na šta svijet može natjerati Hrvatsku. Srbi su imali u društvenom vlasništvu između 42.000 i 50.000 stanova. U BiH su stanarska prava riješena, vraćena su njihovim korisnicima koji su imali prava da ih otkupe, po cijenama koje su važile u ono vrijeme. U Hrvatskoj je započeo program 2004. godine nekakvim programom za stambeno zbrinjavanje, što sam tada nazvao "prodavanjem magle" nama i međunarodnoj zajednici. Taj program se, nažalost, održao do danas i jedini je važeći. Do kraja 2011. je trebalo da Hrvatska, umjesto da nam vrati stanove, obezbijedi krov nad glavom. Uslovi su bili da se Srbi vrate da žive u Hrvatskoj, da nemaju kuću ili stan bilo gdje na području bivše SFRJ i da nisu od 1991. kuću ili stan prodali, zamijenili ili darovali nekome. Hrvati su tim programom išli na socijalnu kategoriju. To je glasilo otprilike ovako: da dokažemo da smo socijalna država, mi ćemo onima koji ne mogu u svoj stan, jer smo ga dali nekome drugom, nekom Hrvatu, a nema smisla da ga sada tjeramo, mi ćemo Srbima dati neki smještaj, nikada njihov stan, jer stanarska prava ne postoje u hrvatskim propisima. Veličina krova nad glavom zavisi od broja ljudi koji se vrate. Taj program su kritikovali OEBS, UNHCR i političari Srbi u Hrvatskoj i mnogi drugi. Ovih dana prilikom posjete predsjednika Hrvatske Ive Josipovića Beogradu, svi su odjednom počeli da hvale taj program stambenog zbrinjavanja kao nešto što je odlično za Srbe. To se sada predstavlja kao savršenstvo, kao da jedva čekaju Srbe, pa čak najavljuju i novi rok za podnošenje zahtjeva za stambeno zbrinjavanje. Nama to ne treba, treba nam nešto što je već viđeno na ovim prostorima. Da nam vrate naše stanove. Ako to ne mogu, neka nam isplate pravične nadoknade, da možemo negdje kupiti nešto slično, negdje drugo. Jer, to je naše. Vratite nam stanarska prava, a mi iz "Veritasa" ćemo vratiti 100.000 ljudi, što je 50 odsto bivših žitelja.

* GLAS: Koji su ostali problemi koji sprečavaju povratak Srba u Hrvatsku?

ŠTRBAC: Ljude u procesu povratka najviše sprečavaju krivični procesi. Hrvati su napravili fantastičan sistem, veoma osmišljen, kako držati Srbe što dalje od svojih granica, a to je procesuiranje Srba za ratne zločine i oružanu pobunu. Ispada da je sve po zakonu. Kada nekoga procesuiraju, pa sprovedu istragu, poslije  čega slijedi optužnica i osuda u prisutnosti ili odsustvu, uglavnom u odsustvu, onda to ima neku težinu pred posmatračima, pred strancima. Izgubi se ono šta oni kvalifikuju kao ratni zločin, a Hrvatska je u tome pravi majstor. Oni su se narugali, degradirali jedno najteže krivično djelo, ratni zločin. Asocijacija na ratni zločin, kod normalnog čovjeka je na širem nivou Aušvic, a na našem užem Jasenovac, Jadovno. Ne može biti ratni zločin šamar, krađa ćurke ili ovce. Srbin je ukrao, vlasnik je Hrvat i to se odmah karakteriše kao ratni zločin, ako se to desilo u ratnim okolnostima. Takvih presuda je bilo mnogo. Više od 5.000 krivičnih prijava je podneseno, procesuirano je više od 1.800. Nedavno su razmijenjeni podaci, koji govore da je 1.534 ljudi što pod istragom, što pod optužbom ili pravosnažno osuđenih. Pored svih revizija koje su rađene, broj je smanjen uglavnom zato što su ljudi u međuvremenu umrli. Više od 21.000 Srba procesuirano je za oružanu pobunu. Povratak sprečava i spora obnova kuća. Programi obnove su davno počeli i veoma dugo traju. Negdje je zapelo, a izgovori su bili da nema novca. Problem neisplaćenih penzija je još jedna od kočnica povratka. Osim toga, za učešće u oružanoj pobuni su optuženi mlađi, radno i plodno sposobni ljudi. Ako se to stanovništvo ne vraća, povratak nema smisla. Stari se vraćaju da tamo umru.

* GLAS: Koliko su Srbi u Hrvatskoj bezbjedni?

ŠTRBAC: Bezbjednost je jedan od važnijih činilaca u odluci o povratku. Hrvati svake godine provociraju Srbe planirano. Ne može se jednim zakonskim aktom regulisati problem ljubavi Srba i Hrvata. Ne mogu se dva predsjednika izljubiti i da se svi sada volimo. Dobri odnosi između njih, sasvim je sigurno, mogu da imaju pozitivan uticaj. Ali, odnosi među narodima su proces. Ljudi koji su rođeni kada je počeo sukob 1990. to su punoljetni ljudi, a oni koji nisu išli u školu sada su već završili fakultete i preuzimaju funkcije. Oni su u Hrvatskoj odgajani da mrze sve što je srpsko, za njih su Srbi neprijatelji. U čitankama za prvi razred na prvoj stranici su imali jednu savršenu sliku čovjeka na kojoj je pisalo "To je moj tata". Na drugoj slici je bio drugi, čupav, krmeljav, krljav čovjek, sa cigaretom u ustima, i na toj slici je pisalo "Ovo je četnik". Svi segmenti društva su učestvovali u kreiranju svijesti tog mladog čovjeka da mu je Srbin i sve što je srpsko neprijatelj. Ovi segmenti društva moraju isto toliko vremena ako ne i više, koliko su ih odgajali u mržnji, da ih odgajaju, ako ne u ljubavi, barem da budu tolerantni. Nema smisla to što oni nas zovu da dođemo i vratimo se, kada u Zadru ili Šibeniku pretuku turiste, one koji im donose pare. Povratak i obnovu nazivamo "zidanje Skadra na Bojani". Ono što se, čak i uz pomoć države po danu obnovi, po noći se zapali, opljačka. A samo mali dio toga dođe u medije. Lična i imovinska bezbjednost je ugrožena.

* GLAS: Kako komentarišete prijedlog Tužilaštva Haškog tribunala da Sudsko vijeće osudi hrvatske generale Antu Gotovinu na 27, Mladena Markača na 23, a Ivana Čermaka na 17 godina zatvora?

ŠTRBAC: Radovali smo se optužnicama, a sada se radujemo presudama, koje su potpuno izvjesne. Procjene su da će presuda biti donesena u roku od šest mjeseci, a možda i do kraja ove godine. Po kvalitetu i kvantitetu izvedenih dokaza, očekujemo da će presuda biti osuđujuća za svu trojicu generala po svim tačkama optužbe. Volio bih da prijedlozi budu drastičniji. Već od samih prijedloga tužilaštva, može se i procjenjivati kako će sud reagovati. Mislim da su preblage kazne, trebalo je zatražiti doživotne da barem jedan od trojice generala dobije doživotnu, a dvojica duge vremenske kazne. Poučeni iskustvima međunarodnih sudova, nikada ne možemo biti sigurni, jer su i te sudije samo ljudi, a još je u svijetu veoma negativna predstava o Srbima. Po ovoj optužnici se sudi generalima, ne samo ovoj trojici u Hagu, nego je koncipirana tako da se sudi za udruženi zločinački poduhvat čiji je cilj bio da se protjeraju Srbi sa teritorije Krajine i da se nikada više ne vrate, što je malo šira definicija etničkog čišćenja. Sudi se indirektno i cijelom vojnom i političkom vrhu iz perioda rata, jer je na čelu tog udruženog zločinačkog poduhvata bio upravo tadašnji predsjednik. Ova presuda, za koju vjerujem da će biti osuđujuća, možda ne onako kako bih ja želio, jer su zaslužili daleko veće kazne, biće indirektno i presuda Tuđmanu i svima onima koji su učestvovali u ovom udruženom zločinačkom poduhvatu.

Jovanovići postaju Ivanovići

* GLAS: Kakva je situacija kada je riječ o pokrštavanju pravoslavaca u Hrvatskoj?

ŠTRBAC: Krajem 1995. godine, paroh Milan Popović, koji je danas u Zagrebu, došao je kod mene u Beograd da mi se požali da se njegov posao pravoslavnog sveštenika sveo samo na izdavanje potvrda pravoslavnoj djeci da su krštena u pravoslavnoj crkvi. S tom potvrdom odlaze kod katoličkog sveštenika i uz blagoslov roditelja i krizmanje, postaju katolici. Ništa gore nema i niko ne može biti zao kao djeca, kada napadnu nekoga na vjerskoj osnovi. A ništa nema teže od dječije suze za roditelje, tako da oni mimo svoje volje i želje, da bi izbjegli dječije traume, a odlučili su iz raznih razloga da žive u toj sredini, prekrštavaju djecu. Postoji i proces "pohrvaćenja" urbanih Srba. Oni mijenjaju prezimena i imena. Mnogo je Jovanovića postalo Ivanović, i Jovana postalo Ivan. Gospić je prednjačio u tome. Pravoslavnom svešteniku u Zadru prije nekoliko godina je umrlo 30 vjernika, a samo dvoje ih je on sahranio. Ostale je sahranio katolički. Da bi zadržali posao, da ne bi njihova djeca imala problema, da ne bi nekoga iritirali, Srbi se pohrvaćuju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.