Psihoterapeut Željko Šarić o samoidealizaciji: Proces u kojem fantaziramo o boljem sebi

Psihoterapeut Željko Šarić o samoidealizaciji: Proces u kojem fantaziramo o boljem sebi 11.05.2019 09:20 | Aleksandra Madžar

Tragični genije Oto Vajninger pisao je da je ljubav zapravo proces u kojem projektujemo svoju idealizovanu sliku sebe u drugu osobu i time otkriva da smo u stvari zaljubljeni u idealizovanu sliku sebe samih.

 

 

 

Mi, po Vajningeru, maštamo o svojim idealnim osobinama, želimo ih, a kad se pojavi odgovarajuća ličnost drugog pola, ona postaje samo medij u kojem se nastanjuju te naše osobine. Da li zbog toga zaljubljenost odlikuje tako snažna i slijepa strast? Na sličan način, španski filozof Ortega i Gaset piše da su španski rudari imali običaj da uberu mladu drvenu stabljiku, ogule koru i ubace taj komad stabljike u rudnik. Sutradan bi izvadili taj drveni prut koji je sad bio predivan predmet prekriven sjajnim kristalima soli. Ta metafora sa kristalizacijom za Ortega i Gaset je objašnjenje kako dolazi do idealizacije ljubljenog bića u duši zaljubljenog čovjeka.

Zanimljivu priču o ovoj interesantnoj temi samoidealizacije za ovaj broj “Glasa Plus” pripremio nam je psihoterapeut u edukaciji Željko Šarić.

- U kontekstu ovih priča samoidealizacija bi bio jedan privlačan proces u kojemu mašti dajemo krila i fantaziramo o sebi kao boljem, ispravnijem, ljepšem, uspješnijim i moralnijem čovjeku. Kao što u zaljubljenosti istinski želimo biti što bolji, plemenitiji, hrabriji i pravedniji, da li i u samoidealizaciji radimo to isto? Naprotiv, samoidealizacija je odbrambeni neurotični mehanizam kojim pokušavamo nadomjestiti svoje otuđeno realno ja, pokušavamo izgraditi identitet koji je razrušen u suviše nepovoljnim okolnostima odrastanja - objašnjava Željko.

Samoidealizacija je, dodaje on, proces koji započinje u djetinjstvu usljed negativnog odnosa u kojem su roditelji suviše zaokupljeni svojim egzistencijalnim problemima i neurotičnim potrebama i umjesto pružanja autentične ljubavi, nameću se djeci putem dominacije, zastrašivanja, zaštićivanja, ljutnjom ili ravnodušnošću.

- U takvom okruženju dijete ne stvara osjećaj pripadanja, povjerenja kojim bi razvilo zdravo samopouzdanje, već stvara osjećaj izolacije, nesigurnosti i anksioznosti. Na nesvjesnom nivou dijete bira različite puteve kojim će izaći na kraj sa ljudima kako bi umanjilo svoju bazičnu anksioznost, a gubi svoju spontanost i prirodnost. U mašti dijete zida svoju divnu građevinu svojih prekrasnih osobina i ostvarenih želja kako bi zadobilo nikad izgrađeno samopouzdanje - kazao je on.

Samoidealizacija tokom odrastanja ostaje da prebiva u karakteru ličnosti prekrivena visokim životnim aspiracijama i idealima.

- Problem sa samoidealizacijom se najčešće otkriva u psihoterapijskom procesu kada osoba koja stremi visokim ciljevima, da bude savršena u svom poslu, da bude najbolji roditelj, odličan bračni partner, a najčešće bude paralisana usljed rasipanja vremena i energije. Provalija koja dijeli njeno realno ja i njeno idealno ja izgleda nepremostiva. U zamišljanju ostvarenja želja ona kao da ih je dosegnula, postala savršena osoba kakva želi. Takva osoba ne može realno da sagleda sebe, svoje mogućnosti i sposobnosti i da trajno ulaže napor da ostvari svoje ciljeve. Ne može da uživa i istraje u teškom i evolutivnom procesu mijenjanja svojih navika - priča Šarić i pojašnjava da ona gradi lažno samopouzdanje skokom u maštu, gdje se postiže savršenstvo i sve je moguće i ostvarivo.

Takva samoobmana je kratkog daha i osoba koja je živjela u svijetu sanjarenja zapostavljajući svoje stvarne mogućnosti pada zadnjicom na čvrsto tlo bivajući deprimirana i ozlojeđena.

- Liječenje od neurotične težnje samoidealizacije je projekat deziluzioniziranja, proces prihvatanja i sagledavanja sebe kao realne ličnosti sa svim svojim manama, ograničenjima, ali i sa svojim sposobnostima i moćima. U tom procesu trebamo odustati od svojih iluzija i razumjeti da su naši preveliki zahtjevi nastali unutar nepovoljnih okolnosti u kojima nismo dobili potvrdu naše vrijednosti i bezuslovne roditeljske ljubavi. Taj proces osvješćenja je težak i bolan. U njemu gubimo neograničene izmaštane moći i mogućnosti, prihvatamo svoja ljudska ograničenja poput smrtnosti, starosti i bolesti, ali i pored toga možemo uživati u razvijanju naših prirodnih mogućnosti i ostvarenja naše ličnosti - zaključuje priču Šarić.



© Glas Srpske 2012 ISSN 2303-7385 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica