Preplićući prste na pisaćoj mašini ispisali istoriju

Preplićući prste na pisaćoj mašini ispisali istoriju 31.07.2018 12:24 | Milijana Latinović

Papir, olovka i pisaća mašina osamdesetih godina prošlog vijeka bili su osnovni novinarski alati, a danas taj dio istorije mogu oživjeti samo oni koji su je tako i zapisivali.

Sa koliko žara, želje za učenjem i dokazivanjem su u redakciju  “Glasa Srpske”, najstarijeg dnevnog lista u Srpskoj i BiH, dolazili oni koji su u njegove stranice utkali hiljade vijesti, izvještaja i reportaža, najbolje znaju oni sami.

Među njima je i nekadašnji novinar i urednik Pantelija Matavulj, koji je u jesen 1975. prvi put zakoračio u redakciju “Glasa”. Bilo je to doba kada su novinari događaje bilježili olovkom na papiru, a vijesti u redakcijama “kucali” na pisaćim mašinama proizvedenim u čuvenoj jugoslovenskoj fabrici “Slavko Rodić” u Bugojnu.

- Na zadatke smo odlazili puni elana i želje, pa kad sakupimo nešto znanja, kuraži i iskustva stizali bismo u redakciju, gdje je sve vrvjelo od pisaćih mašina. Kao roj pčela koji pravi med, tako smo i mi preplićući prste na tim malim mašinama ispisivali stranice istorije - prisjetio se Matavulj, koji je sa “Glasom” pratio trendove i penziju dočekao za tastaturom kompjutera.

Vijest je morala na vrijeme stići

Novinari su na zadatke odlazili kako su znali i umjeli i ništa im, kaže Matavulj, nije bilo teško. Živjeli su sa profesijom u koju su svakodnevno ulagali ne samo znanje, nego cijelog sebe.

- Nije bilo važno kako će se novinar snaći, ali vijest po koju je otišao morala je na vrijeme stići. Vijest je čudesna stvar, kako onda, tako i danas - priča Matavulj, prisjetivši se kako je hiljadu puta molio na recepciji u hotelu ili portira u ambulanti samo da na minut “okrene” redakciju s njihovog telefona i saopšti ekskluzivne vijesti sa terena.

U vrijeme kada su tehnika i uopšte uslovi za rad u redakciji bili prilično skromni, samo uporni i istinski zaljubljenici u profesiju ostajali su i opstajali. Redakcija “Glasa” u to doba nikada nije bila prazna, prisjeća se njen veteran, i u svako doba dana, pa i noći, moglo se čuti udaranje po mašini novinara dok inspirisan ljepotom kraja, plemenitošću ljudi ili svakodnevnim životnim situacijama, misli i osjećanja prenosi na papir.

- Sve što je životno, to je vrijedno i zaslužuje parče papira, pa bio to i onaj najmanji stubac u novinama. I dok čekaš da tekst bude objavljen, duša ti treperi, a kad ujutro novine zašušte u rukama, od ljepote umireš čitajući svoj tekst - rekao je Matavulj, koji je prošavši kroz gotovo sve rubrike “Glasa” ispekao zanat i, kako u šali dodaje, iskvario rukopis hvatajući bilješke dok su razni direktori govorili “k'o iz puške”.

Ubrzo potom postao je šef deska, udarničkog djela i kičme redakcije bez kojeg nema novina.

- Radni dan smo započinjali sastankom na kojem pregledamo najave koje su u to vrijeme stizale teleprinterom ili telefonom. Potom su novinari odlazili na zadatke. Imali smo dvije “lade”, kojima se uglavnom odlazilo na važne događaje. Novinar je sa terena morao bar do 14 časova da javi ima li priču, napiše na mašini, a onda urednik čita, ispravlja ako nešto treba, potom čitaju lektori, a onda tekst ide u tehničku pripremu - rekao je Matavulj.

Fotografijama ispričali priče

A da novinski članak bez fotografije nije potpun najbolje znaju oni koji su fotoaparatima ovjekovječili najznačajnije događaje i na crno-bijelim, a kasnije i prvim kolor fotografijama sačuvali komadić istorije. Osamdesetih godina kao dvadesetogodišnjak sa fotoaparatom u ruci u “Glas” je stigao i fotoreporter Milenko Šukalo, ne sluteći da će tu ostati pune dvije decenije. Mjesecima je kao anonimni saradnik slao fotografije u novine, sve dok ga tadašnja urednica gradske rubrike nije pozvala da vidi “s kim imaju posla”. Ljubav prema umjetnosti koju je ponio još iz dječačkih dana utkana je u svaku njegovu crno-bijelu fotografiju. Prvi fotoaparat kupio je novcem koji mu je majka namijenila za nove cipele, a decenijama kasnije ispostavilo se da je i u starim cipelama zakoračio pravim putem.

- “Glas” u kojem sam počeo bio je srce, okosnica i budućnost današnjeg novinarstva. Koristili smo aparate sa crno-bijelim filmom, a fotografije izrađivali u dvije tacne u fiksiru i razvijaču. Izrađivanje filmova bila je umjetnost. Laboratorija u kojoj smo radili bila je opremljena po svim tadašnjim standardima. Iako su fotografije bile crno-bijele, imale su posebnu draž, ali i dugovječnost. Tim fotografijama stvarali smo priče. Lepršao sam od sreće kada sam vidio prvi put svoje ime potpisano ispod fotografije u “Glasu”. Taj ludački entuzijazam i danas me nosi - prisjeća se Šukalo i dodaje da mu je posebno ostao urezan najteži dio karijere u doba rata, ali da je ponosan što je fotografijama ovjekovječio sve slavne bitke i velika stradanja Vojske RS.

Sve pod “špigl”, pa u štampariju

Uzalud bi bilo britko pero novinara i oštro oko fotoreportera da članci i fotografije koje su pripremili ne stignu na vrijeme u štampariju. Nekadašnji direktor štamparije Boro Luburić na praksu u “Glas” došao je 1973. godine, u vrijeme kada je štamparija ovog lista prešla s visoke štampe u kojoj se sve radilo s olovnim slovima na ravnu štampu.

- Bio je to veliki tehnološki iskorak jer je na ravnu štampu tada prešlo svega pet ili šest štamparija u Jugoslaviji. Na novoj i savremenoj rotaciji američke proizvodnje “Gos” počeo se štampati “Glas”. Bila je to revolucija jer smo za sat štampali od 12.000 do 15.000 novina, a prije toga bismo jedva uspijevali da dobacimo do 1.000 primjeraka. Tekstovi su stizali kod tehničkog urednika, čiji je zadatak bio da tačno preračuna koliko će tekst zauzeti prostora, a koliko fotografije i naslov. Na taj način je prelamao stranicu - kaže Luburić.

Tekstovi sa fotografijama i tehničkim uređenjem, takozvani špigl, stizali su u štampariju u popodnevnim i večernjim časovima.

- Svi tekstovi su morali biti ponovo otkucani, s označenim fontom i osvijetljeni na uređajima “fotoslog” te razvijeni na fotopapiru u širini jednog stupca. Tekst je sječen i lijepljen, kao i naslovi i ostali elementi, dok se na mjesta za slike lijepila crna fleka u veličini fotografije i nakon toga se snimala na film. Fotografije su obilježavane i snimane posebno te su montirane na obilježena mjesta na stranicama. Potom se radila filmska montaža stranica koje se zajedno štampaju pa se osvjetljavala i razvijala “offset” ploča. Po završetku svih stranica i ploča počinjala je štampa novina na rotaciji - pojašnjava Luburić tadašnji komplikovan proces štampe i prisjeća se muka kada se pojavi “višak” teksta zbog lošeg proračuna, pa je dežurni novinar sa grafičarima morao kratiti i prepravljati tekst.

U trećem milenijumu u koji je zagazilo čovječanstvo sve je drugačije. Novinari, fotoreporteri i dizajneri naoružani su modernom tehnikom, ali je definitivno da je ona ubila dio duha na novinskim stupcima i atmosfere u redakcijama. “Glas” i “glasovci” su zato i u ovom segmentu novinarstva istinski svjedoci svijetle istorije.

Kad se po laži putovalo vozom

Pantelija Matavulj kaže da mlad novinar pun elana i želje za dokazivanjem ne osjeti koliko ga profesija iz dana u dan melje. Bez šala sa kolegama i sitnih laži, teško bi, kaže, izašli na kraj i sami sa sobom.

- Te sitne laži i podmetanja bile su izduvni ventil i osvježenje za ljude u redakciji. Tako jedne prilike slaže kolega kolegi koji je radio na crnoj hronici da je u jednoj opštini muž ubio sebe pa ženu i kaže mu da trči odmah dok i drugi nisu saznali i da je najbolje da krene vozom. On ushićen stigne na željezničku stanicu i traži kartu, a na šalteru mu kažu da nema ni željezničke pruge do te opštine - prisjetio se Matavulj s osmijehom na licu.



© Glas Srpske 2012 ISSN 2303-7385 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica