Objavu prijatelja preminulog muzičara svi treba da pročitaju

jutarnji.hr
Objavu prijatelja preminulog muzičara svi treba da pročitaju

Poznati hrvatski bloger Stjepan Krznarić objavio je na Facebook-u tekst u kom izražava svoje kajanje što nije učinio sve da spreči svog dragog prijatelja Dana Divjaka da se ubije.

U dugačkom i iskrenom postu, u kojem govori i o vlastitoj borbi s depresijom, prebacuje sebi što nije češće zvao svog prijatelja ili ga barem porukom pitao kako je.

Stjepan je rekao da je cijela godina obilježena samoubistvima, za koja je uvjeren da zajedničkim naporima društva mogu da se spreče. Njegova objava je moćan apel na sve ljude i zato je u originalu prenosimo u cijelosti:

"Prošle godine na ljeto mi je umro jako drag prijatelj. Nedavno mi je umro ujak kojeg sam jako volio i uz kojeg sam bio jako vezan većinu djetinjstva i odraslog života. Danas mi se ubio jako dobar prijatelj, dečko kojeg sam stvarno jako volio. I nemrem.

Ovo ljeto, kad sam morao bit u Zagrebu smo se dosta družili. Bio je pretalentiran glazbenik, jako inteligentan, lud lik i dosta sj**an. Nekak smo uvijek imali bizaran odnos, ja sam se uvijek postavljao zaštitnički prema njemu jer smo se upoznali i počeli svirat skupa dok je bio klinac, a on je imao nekakav čudan rispekt za mene, iako mi je konstantno sr*o za sve. I odmah mi je postao drag.

Mislim da smo si uzajamno bili jako dragi. Bio je flegma sa nekakvim bizarnim izbojima ludila. Imao je i curu koja je bila potpuna luđakinja sa izbojima ludila. Jako zabavna i jako pametna. I jako sam ju volio. Umrla je od raka. Sa 24 je**ne godine. Našao sam se s njim u parku tad i nekak smo se nezgrapno zagrlili jer je imao sto metara, a ja sam debeli patuljak i onda smo tak sj***ni sjeli i pričali o svim tim sr***ma i uvijek, pa i tad je zadržao taj neki flegma stav prema svemu, a znao sam da je iznutra odlazio u ku**c.

Ova godina je valjda nekakva godina svjesnosti o depresiji, bar meni. Ubio se Cornell. Ubio se Chester. Prekjučer se ubio dečko prijateljice moje prijateljice, taman kad mu je krenulo u životu. Danas se ubio Dan. Tijekom boravka u Zagrebu, bilo mi je jako teško gledat umirućeg ujaka. Stvarno je. Ne bi uspio to da nisam na neku foru nabavio i žderao Misar (Džanadž, jel) kao da je gumić. Probudiš se, pola da preživiš do navečer. Navečer još pola da možeš otić pit i funkcionirat ko normalno ljudsko biće.

I tako sam preko dana bio u bolnici s ujakom, a navečer se opijao kao sotona svih alkohola. I bilo je jako jako stresno. Al ta super tabletica je učinila da se osjećam ok. Da budem svjestan koliko sam u ku**u, al da nekak ne osjećam taj ku**c toliko jako. I prva dva tjedna je ta tabletica ludilo. Stvarno ti odreže taj edge i da ti da donekle funkcioniraš. Znao sam imat napadaj panike u ordinaciji, dok bi bitao doktore kako je ujak. Znao sam imat napadaj panike nasumično. Bio sam vrhunski sje**n.

I kao što rekoh, prvo vrijeme je tabletica super. Sad, problem je u tome kaj je to anksiolitik, a oni se obično daju u kombinaciji s antidepresivima, to te zravna. Ja to nisam znao. Nakon neka dva tjedna, probudio bi se tužan, ruke bi mi se tresle i bio bi jako jako sje**n. Popio bi pol tabletice. Al više nije djelovala kao prije. Svaki idući dan je bio sve gori, dok nisam počeo osjećat pravu i apsolutnu depresiju.

I nije to ono kad sam znao reć il napisat da sam depresivan. Ne. Sjedio bi s frendom na kavi i jednostavno bi se isključio. Ispred mene je postojao samo ponor. Ne znam uopće kak opisat tu emociju, nikad prije ju nisam osjetio tako. Beznađe, besmisao, apsolutno crnilo i golema rupa. Frend bi pričao, a ja bi bio isključen, po nekom automatizmu bih odgovarao sa da i ne i ne znam kaj već, ali nisam bio prisutan. Onda bi se ispričao.

Tabletica ne da više nije pomagala, nego me poslala u totalni i apsolutni ku**c. 50 dana sam ja pio to je**no zlo sranje, ne bih li tek kasnije pročitao da je dovoljno 6 dana da se navučeš. Krasno je bilo. Skidanje s tog sr**a je bilo puno fizičkih bolova, iritacije i najmanjim zvukom kilometrima od mene, nespavanjem danima i općenito nije bilo pretjerano ugodno. Znam da je to ljudima koji su naviknuti na nekakve droge smiješno, al ja sam bio vrhunski sje**n.

Zašto ovo pišem? Pišem to jer sam tad skužio kakav je osjećaj bit depresivan. Prvi i jedini put u životu sam vidio taj ponor i osjetio taj neopisiv užas ničega. Inače sam tužan, sje**n, živčan, sve sam. Al nikad nisam to osjetio. A to osjete depresivni ljudi. Većina nas nije depresivna. Ne znamo kaj je to. To je bolest i jako jako je ozbiljna. A većina ljudi će odmahnut rukom i poslat ljude s depresijom u ku**c. Kaj opet glume. Nisam mislio za Dana da je depresivan.

Prije nego kaj smo se družili su mi rekli da je po***dio, da se svađa s ljudima, da ovo i ono. Meni su te sve svađe bile smiješne i Dan i ja smo se na osnovu njih dobro zaje***ali na pivama u Zagrebu. I mogu sad razmišljat i probat shvatit na tisuću fora zakaj se ubio. I svi će pokušat to shvatit sad. Ja znam zakaj se ubio. Bio je socijalni imbecil, sličan meni.

Rekao mi je jednom "Ti i ja smo strašno slični po nekim stvarima, bit ćemo zabavni i fora ljudima, ali neće nam bit prijatelji i zapravo se neće htjet družit s nama. Ić ćemo im na ku**c. I nemamo prijatelja. Ne stvarno.". Ja to znam, svjestan sam toga i prihvatio sam to. Mislim da je upravo Dan bio taj koji je to tak kristalno čisto, otvoreno i fer postavio. Uvijek ću napravit neš krivo, reć neš krivo, sve će bit krivo.

Takav je bio i on. Nas dvojica smo bili prijatelji, do krajnje mjere do koje su nam karakteri to dozvoljavali. Bio je jako inteligentan i djelovao je jako samodostatno. Naravno da je***o nije bio, sad znam da nije bio. Nitko nije. Al bio je flegma. Ja kad sam u ku**u i kad sam znao bit suicidalan, ja bi maltretirao sve oko sebe da mi pomognu jer sam preznatiželjan da bi se ubio. On je više-manje šutio. Al taj izostanak prijatelja isto može sje**t osobu, pogotovo ako je introvert.

Počeo bi pričat kad bi ga natjerao da priča. Onda bi mi ispričao gomilu toga, al znam da bi gomila toga i dalje ostala zakopana. I nisam inzistirao. Mislim, ku**c nisam, jesam, al kad bi on odlučio da više neće pričat, više ne bi pričao. Rekao mi je da se prijavio u Vrapče, da se ozbiljno planirao ubit, da ne zna kaj bi sa životom i da sve odlazi u ku**c, ali da je bolje i da su mu dali tabletice i da brije da je samo faza u pitanju. I tak smo malo pričali i ja sam na osnovu te njegove samodostatnosti sveo razgovor na običan je***i chitchat. Na nikaj.

On nije inzistirao, ja nisam inzistirao. Sve je ok. Al nije bilo ok. Nije bilo ok i nije ok ak imaš to je***o crnilo u glavi, taj ponor i bezdan i beznađe i ne osjećaš ništa. I htio sam ga nazvat zadnja dva i pol tjedna. Ispričat mu kaj ima, pitat ga kak je, poslat je***u poruku na fejs. Al nisam. Vidio sam fotke sa svirki svako malo, smijao se na njima, izgledao je sretno. I bio je sretan u momentu, uvijek. Al nitko od nas nije znao kakav je kad ode u ku**c kad je sam sa sobom.

I nisam reagirao na vrijeme i nisam reagirao dovoljno. Čak već znajuć kaj je je***a depresija, nisam napravio ništa. Razmijenili bi par rečenica i to je to. I zadnja dva i pol tjedna čak ni to. I svaki dan bi ga se sjetio i htio ga nazvat i onda sam ili radio ili nisam radio, al sam je***o guglao televizore i pi**e materine i nisam se javio, to je ono ku***vo najgore, nisam se ni javio pitat ga kaj je.

Jednostavno sam tu njegovu depresiju gurnuo sa strane i kako je bio fakat pametan i djelovao je kao da ima stvari pod kontrolom, rekoh ok, bude sve ok. Pa nije se bezveze prijavio u Vrapče, očito ne želi da stvari odu u ku**c, zna kaj radi. I nije je***o znao kaj radi, a ja si nikad neću moć oprostit kaj ga nisam nazvao i pričao s njim i pokušao na ne znam koji ku***v način dat barem komadić nade il nečeg kaj mu je falilo.

Možda ne bi upalilo, možda je to crnilo jednostavno prejako. A možda bi, al ja sam bio preokupiran televizorom, svirkom na cesti, piletinom, blenderom, bilo čim glupim, jeftinim, us***im materijalnim i nebitnim. Toliko poruka pošaljem sa ej, kaj ima. Random. Bez cilja, bez razloga, čisto da čujem osobu. Njemu nisam već preko dva tjedna. Zašto je***o nisam. A htio sam, svaki dan. Svaki dan bi se sjetio da mu moram poslat neku ideju, ispričat nekaj, pitat ga kaj ima. I nisam.

I sad više ne mogu. I nikad neću moć. I ne gazim se sad samosažaljenjem, ni blizu. Ne znam dal sam nekaj mogao napravit il ne. Ali ak pročitate ovaj tekst i netko vam kaže da je loše, da je depresivan, da je bilo kaj tog tipa, ne skidajte se s telefona. Ne skidajte se s chata. Šaljite mu slike s**a i du**ta. Napravite nešto lijepo za njega i odvojite bar par minuta dnevno. Čak i ako vam kaže da mu idete na ku**c. Je***e mu mater pažnjom. Ak ne upali, dobro. Al pokušali ste.

Ja nisam, jer nisam shvatio ozbiljnost situacije. Jer je bio inteligentan. Jer je bio elokventan. I na kraju to znači je***i goli ku**c. A samo sam trebao nazvat. Poslat poruku. Nekaj. Ne gledat kak se smije sa slika sa svirki i mislit "ok, dobro je". Ili propustit nazvat ga jer sam umoran nakon posla. Ne to. Ne. I to sad znam je***o prekasno. Je*i se Dan, užasno jako ćeš mi falit. I već mi fališ. I ne vjerujem da se ovo uopće dogodilo".'

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana