Fotografija ogledalo patnje srpskog naroda

- Bio je veliki srpski junak, dobar čovek i pažljiv komšija. Nikad se ni oko čega nismo zavadili. Mnogo dobrog mi je u životu učinio. Zato, kad prođem pored groblja pomenem ga za pokoj duše - govori Malinković stavljajući na glavu pohabanu šajkaču.

Na prednjoj strani spomenika fotografija Čedomira Popovića (1896-1991). Ispod natpis - solunac.

Poleđinu spomenika krasi mala crna mermerna pločica sa fotografijom iscrpljenog srpskog ratnika iz Prvog svjetskog rata i tekst ispod nje "Kostur sa Vida".     

- Ovdje počivaju kosti čovjeka, koji je sa 19 godina pregazio albansku Golgotu, liječio se na ostrvu Vidu i u Bizerti, preživio pakao Solunskog fronta i u pobjedničkoj koloni srpske vojske stigao 1918. godine u svoje rodno selo kod Lazarevca - priča publicista Milorad Đoković.

Đoković je 1994. godine objavio knjigu "Kostur sa Vida" u kojoj je zabilježena ispovijest ovog neobičnog srpskog ratnika.

- U ovoj knjizi je objavljena slika koju je video svet u toku 1916. godine. Ona je predstavljala čoveka - kostura, teškog samo 23 kilograma, odevenog u rite, sa velikom šajkačom, torbom obešenom o levom ramenu, koju jednom rukom pridržava. Na nogama pocepani opanci vezani oputom... Avetinjsko lice, oči upale u očne jabučice, jako izražene jagodice - ogledalo su patnje jednog naroda - kaže Đoković.

Kad je, nakon dolaska iz Višegrada, i studija u Beogradu doselio u Lazarevac Đoković je počeo da izučava sudbinu starog solunca. Danima je s njim razgovarao, bilježio njegove doživljaje iz Prvog svjetskog rata i tada prvi put vidio čuvenu fotografiju.

- Čedomir je u Kolubarskoj bici, u kojoj je srpska vojska izvojevala veliku pobjedu, pomagao artiljercima donoseći im granate. Zvanično je mobilisan u oktobru 1915. godine i nakon sloma srpske odbrane, u povlačenju preko Albanije sa srpskom vojskom proveo puna tri i po meseca. Tako se obreo i na ostrvu Vidu, Plavoj grobnici gdje je u moru sahranjeno 7.000 srpskih vojnika - priča Đoković.

Popović je Đokoviću ispričao kako je, na ovom ostrvu, nastala čuvena fotografija.

- Bio sam između života i smrti. Stanem u red gde pregled vrši jedan francuski lekar, po činu poručnik. Objasnih mu da bolujem od difterije i da nisam bolestan... Vidim lekar na jednu stranu odvaja zdrave, na drugu bolesne... Pogled na one žive leševe koji stoje ohrabri me i pomislih kako sam ja mnogo zdraviji od njih - ispričao je Đokoviću Čeda Popović.

Ljekar se zainteresovao za ovog srpskog vojnika. Uzeo mu je i ostale podatke, izvagao ga i ustanovio da ima 23 kilograma.

- Reče mi da li može da me slika. Ja stadoh, što god više mogoh isprsih se, iako mi nije bilo jasno zašto mene slika pored toliko vojnika - ispričao je Čedomir.

Francuski ljekar je poslije tri dana posjetio Čedomira u bolnici, donio mu pomorandže i njegovu sliku.

- Kasnije sam saznao da je tih dana januara 1916. godine čitav svet video moju sliku. Lekar me često posećivao i donosio mi milostive. Ime tog lekara nisam upamtio i to mi je dan-danas žao - sjećao se Čedomir.

Kostur sa Vida je fotografiju samo pogledao i sakrio je u novčanik.

- Čuvao sam je kao najveću relikviju i nikome je nisam pokazivao. Čovek, tako sam mislio, muku svoju treba da sakrije daleko od ljudi i da to bude samo njegova tajna. Sliku sam pogledao samo jednom, uoči bitke na Gorniševu. Gledao sam je i govorio - kad si ti, Čedo, preživeo Albaniju i Vido, preživećeš sve u životu... - pričao je Čedomir.

Već prekaljeni ratnik je tada imao 24 godine. Bio je momak za ženidbu i bojao se šta će mu reći djevojke kad na fotografiji vide kako je izgledao.         

Po povratku sa ratišta, gdje je ostao i invalid, Čeda je živio u skromnoj kućici u selu Brezilovcima. Bio je, kažu seljani, pismen i dobar čovjek koji se trudio svima da pomogne.

Oženio se i sa suprugom Jelkom dobio šest kćeri.

Kostur sa Vida umro je 27. oktobra 1991. godine. Sahranjen je na seoskom groblju uz sve vojne i civilne počasti.

U Čedinoj rodnoj kući danas žive njegova kćerke Nadežda i Vera.

- Sjećam se, otac mi je često pričao, kako je, u prelasku preko albanskih gudura, "zaradio" nadimak Čeda Kačamak. Kad su na Božić 1916. poslije gladovanja i danonoćnog pješačenja srpski vojnici stigli u varošicu Fijeri dijeljen im je topli kačamak sa maslom. Čeda je, onako pregladnio, prekršio oficirsko naređenje i dva puta stajao u red za porciju kačamaka. Treći put ga je primijetio jedan major i opalio mu šamar po izmučenom licu. On je pao na zemlju, kačamak se prosuo i pomiješao sa zemljom ali je otac sve to halapljivo pojeo. Saborci su mu tada "prišili" nadimak Čeda Kačamak - priča kćerka Vera.

Stari ratnik je pričao Đokoviću kako su ga vojni sveštenici osam puta opajali jer se nije znalo da li će preživjeti bitku. Pričao mu je kako su mnogi vojnici prilikom prelaska preko Albanije pojeli svoje opanke od štavljene životinjske kože, kako su pili morsku vodu i tu umirali, smrzavali se po albanskim gudurama ili bili ubijani od strane Arnauta.

- Pričao mi je kako je došao do novih vojničkih cokula koje su mu sigurno spasile život. Oficir je preostali par cokula objesio na kolac i pred bataljonom rekao da vojnici trče da ih osvoje. Čeda je bio najbrži. Krijući ih je nosio sve do Bizete u rancu pa kad je poderao opanke obuo je cokule. Bio je to spas za izranavljene noge - kaže Đoković.

Kad se srpska vojska oporavila, obučena je, podijeljeno je novo oružje i počele su pripreme za odlazak na Solunski front i proboj ka Srbiji. Vojnici su se okupljali oko vatre i pjevali "Tamo daleko"...

Predstava

Kostura sa Vida, Čedu Popovića i njegovu čuvenu fotografiju "otkrio" je list "Politika" još 1939. godine kada je u ovom listu osvanula i reportaža o nesalomivosti srpskih seljaka ratnika.

U vrijeme obilježavanja 80. godišnjice od slavne pobjede srpske nad austrougarskom vojskom na Kolubari, kada je poginulo 30.000 neprijateljskih i 20.000 srpskih vojnika, u Lazarevcu je na svečanoj akademiji izveden pozorišni komad "Kostur sa Vida" za koji je scenarij napisao Milorad Đoković. Predstavu su izveli članovi umjetničkog ansambla Jugoslovenskog dramskog pozorišta, a ulogu Čede Popovića tumačio je glumac Zoran Belošević iz Lazarevca.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.