Evropa se priključila Semberiji

I on je uzavreo kao što je nekada bila Rača, samo umjesto lađara, skeledžija, željezničara, animir dama, sjecikesa, uglancanih oficira sa uštogljenim brčićima, goniča stoke i drugog bjelosvjeta, sada su tu rubostne kamiondžije, ulickani kondukteri autobusa, carinici, policajci - i, opet, bjelosvjet, ali iz našeg vremena.

Vri ovdje mirisom i bojom našeg vremena. Tutnji i putuje svijet preko rijeke u daljine daleke, ali preko rijeke dolazi u sembersku ravnicu i bijeli svijet u stotinama kamiona, šlepera, tegljača i hiljadama automobila koji u skoro svakoj sekundi prelaze granicu.

Na sreću, za putnike nema dužeg zadržavanja. Uobičajena je kontrola dokumenata i vozila, pa put na četiri točka. A onda iza krivine odjednom izranja kolos - gvozdeni most. Željezna grdosija. Natkriljuje usnulu rijeku koja se odmara od tek protutnjalog povodnja. Očekuje nove vode od kiša.

Most bajkovito izgleda. Moćan je i visok. Možda dvadeset, trideset, ali i svih pedeset metara iznad kolovoza. Putniku se čini da se konstrukcija mosta svojim sivilom stopila sa bojama okolnih šuma, neba i rijeke.

Račanski most. U pjesmama opjevan. Hoće ga i priče. Ima mnogo kaža o njemu: o tome kako su neimari tražili blizance brata i sestricu da ih ugrade u njegove temelje, kako su se od toga plašili Strahinja i Stjepanija iz obližnje čobanske kolibe porodice Vaselića.

- Bili smo poslušna ali nestašna djeca. Posao nam je bio da svako jutro u veliku pletenu korpu pokupimo kokošija, pačija i guščija jaja i da ih nosimo na račansku pijacu. Starija braća i otac gajila su dosta stoke i obrađivali tridesetak hektara njiva. Onda je kilometar dalje od naše kolibe počela gradnja velikog mosta. Prolazili smo pored gradilišta, a dječija znatiželja je učinila svoje - uvijek smo kasnili na pijacu, ali i u povratku. Ko zna koliko smo posmatrali graditelje mosta. Onda je neko pronio glas da će se u temelje mosta uzidati brat i sestra Strahinja i Stjepanija jer most ne može da se održi. Bili smo veoma uplašeni, pa smo nadaleko zaobilazili gradilište, a kod kolibe se nismo odvajali od oca. Imali smo desetak godina, a tek kasnije smo shvatili da su nas to samo plašili da bismo bili poslušniji - pripovijedao je nekada o gradnji mosta sada upokojeni Strahinja Vaselić.

Slično njima od uziđivanja u kamene temelje mosta plašila su se i ostala djeca, braća i sestrice, iz Broca, Balatuna i Velinog Sela: Rade i Radmila, Tomo i Tomanija, Sreten i Spasenija... Most je, na njihovu sreću opstao na rijeci, pa oni nisu ugrađeni u njegove kamene kule.

Ipak, gradnja mosta je Sembercima donosila velike nevolje. Mnogo ih je radilo na gradilištu mosta, prilaznih rampi, kesona (stubova u vodi) i drugih objekata, pa ih je većina obolijevala od plućnih bolesti.

Mnogo je priča o mostu na Savi kod Rače i oko njega. Pripovijeda se o povodnjima i čamcima, o ovčarima i govedarima, svatovima i nevjestama, pobjeguljama i momcima, bostandžijama i nadničarima, vozovima i putnicima...

Bujao je život oko mosta i preko mosta. Pripovijeda se u ravnicama o tome kako su se na stubove u vodi nizali splavovi umorenih jasenovačkih žrtava, kako je on u minulom ratu bio most spasa za desetine hiljada izbjeglica iz Hrvatske i Krajine, kako su se nekada zbog djevojaka na njemu pesničili sremski i semberski momci...

Skakanje s mosta oduvijek je bio izazov a to su smjeli činiti samo najodvažniji, najsposobniji i, ruku na srce - oni koji pameću nisu sastavili oko ljeske. Skakati s kamenih nosećih stubova, petnaestak metara visine i nije nešto posebno, ali sa platoa kuda prolaze vozovi i vozila, velika je opasnost.

I penjanje uz gvozdenu konstrukciju mosta po opasnostima je iznad skokova u rijeku. Na prste jedne ruke mogu se izbrojati momci koji su se penjali na njegove vrhove. Posljednji je bio nekadašnji bročanski milicioner Savo Jeremić, rodom iz Posavine. Vele, pripovijedao je ljudima, nikada u životu, pa ni u ratu, nije bio tako blizu smrti kao na vrhu mosta - na grbi kako taj najviši dio mosta nazivaju Semberci.

Na toj visini, ravnoj dvadesetpetospratnici, duvaju snažni vjetrovi i teško se čovjek, i kada leži na širokoj konstrukciji, može održati da se ne strmekne u rijeku. Slično pripovijedaju i majstori koji boje most. Oni, doduše, za penjanje na most koriste najsavremeniju alpinističku opremu.

Gučevo i Loznica su, vazdušnom linijom, sedamdesetak kilometara od mosta na Savi, a njegovo dvorište šest kilometara. Zato sada njegovi rođaci u šali vele da svi familijarno imaju oko sokolovo.

U stvari, taj glasoviti most trebalo bi da se zove bročanski, jer se nalazi, kao i sadašnja carinarnica, duboko u ataru semberskog sela Brodac, ali su ga, eto, vezali za Raču - nekadašnju uzavrelu lučku varoš na Savi, željezničko čvorište sa velikom žičarom preko rijeke.

Ta željezna grdosija značajno je i usudno baš uticala da Rača splasne - odnijela joj je bezbjedan prelaz preko rijeke - i gle ironije - i sada nosi ime te glasovite varoši, sada ubogog seoceta sa desetak šćućurenih kućica na oštroj krivini asfaltnog puta.

Bez sumnje ovaj most je i u naše vrijeme najveći saobraćajni objekt u sremskoj i semberskoj ravnici. Građen je nekoliko godina. I prihvatili su ga kao rođaka ravničari sa obje obale. Ovaj novi, koji je nakalemljen, uz taj glasoviti, kraljevski most, izgleda neće ni pjesma niti priča. Nije ni po mjeri niti po ukusu ravničara. Običan je i ravan. Bezličan.

Uz njega se sada privodi kraju izgradnja novog, drumskog mosta imenom "Evropa". Prikučila se "Evropa" semberskoj ravnici, ali joj je gradnja protekla posve tiho - bez jedne jedine priče ili anegdote. Očigledno je da "Evropu" neće pripovijetka. Niti pjesma. Neće je, pa neće. Stari most je, ipak, sembrski i sremski ponos. I usud. Njihov je.

Graditelji Italijani

Most na Savi kod Rače gradili su uglavnom Italijani, koji su neumorno hvatali žabe i zmije po obližnjim močvarama jer ih je bilo u izobilju, i sladom se sladili jedući ih uveče uz vatru.

Čudom su se čudili Semberci da Italijani jedu ove vodozemce i gmizavce, kad u okolnim njivama ima mladih kukuruza, u voćnjacima ukusnog voća, u kolibama mlijeka, sira, kajmaka, proje, pogače, jaja, prasaca, jagnjadi... Ali o ukusima nije raspravljati. Ponekad Semberci, kada bude najezda zmija i žaba, požele da odnekud stignu graditelji Italijani i da ih oslobode napasti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.