Zločin i kazna banjalučkog stožernika (8): Stožernik Gutić pred isljednicima

  Zločin i kazna banjalučkog stožernika (8): Stožernik Gutić pred isljednicima 27.11.2017 13:12 | Vladan Vukliš, Verica M. Stošić

Ono što feljton Zdravka Kukrike čini zanimljivim je mnoštvo pojedinosti za koje možemo da pretpostavimo da potiču iz intervjua sa isljednikom, prema feljtonu kapetanom Udbe.

Kako drugačije objasniti detaljan kontekst, sporedne likove i vizuelno-psihološke nijanse: malu prostoriju na spratu Džinića kuće, radne stolove isljednika i daktilografkinje, slike Tita i Rankovića iznad njene glave i stolicu za osumnjičenog na drugoj strani sobe. Prvog dana saslušanja, kada je Gutić izdiktirao svoju biografiju, upamćene su i opaske iz kojih su se nazirale osnovne crte njegove odbrane: dozvoljava da su ga „tu i tamo dovodili u nezgodne situacije - ali on nije počinio nijedno djelo koje bi, prema njegovoj ocjeni, moglo biti predmet krivičnog gonjenja“. On je, u stvari, izvršavao „naredbe vlade u Zagrebu“. Ćutnja, pogled oči u oči - „U redu. Za danas smo završili“ - i potpisivanje zapisnika, praćeni su isljednikovim referisanjem kod načelnika:

- Gutić ustaški pokret želi predstaviti kao narodni hrvatski pokret, koji se borio protiv velikosrpske hegemonije, protiv dvora i srpske buržoazije, čak jednom rečenicom, iako nejasno, želi ostaviti utisak da je ta borba bila usmjerena i protiv hrvatske buržoazije…

- Još samo treba da je htio doći i u partizane...

- Vjerujte, to je suština biografije kako ju je Gutić iznio. Evo i zapisnika!

- Šalim se. Pretpostavljao sam da će okosnica odbrane biti upravo to i još nešto: izvršavao je naređenja viših, dosljedno i metodično - ali izvršavao je naređenja!

- Upravo tako! To mi je već rekao.

- Proučio sam njegov dosije. Dokaza o zločinima imaš i previše. Sada znaš i njegovu odbranu, ova dva pravca i, eventualno, još rečenica: „Ne sjećam se!“ Mislim da ga psihološki trebaš razbiti upravo na ova dva pitanja: zločinački program ustaškog pokreta u cjelini i, drugo, dokazi da je izvršavao djela za koja nije dobijao ili nije ni mogao dobijati direktna naređenja!

- Razumijem.

- Istragu nastavi sutra. Pusti ga noćas da razmišlja. Možda bude i pametan i izmijeni i ovakvu odbranu.

U koju god verziju ili formu da gledate, suština je identična. Kada odgovorne ličnosti dođu pred lice pravde, često se ukaže u njihovim promišljanjima sopstvene uloge jedan neprekinut, gotovo vječan slijed nadasve čudnih okolnosti, rastrzanih, sa jedne strane, zakonima moći kojima je i sam Gutić pod prijetnjom smrtne kazne bio podređen, a sa druge strane, stanjem opšteg bezakonja i haosa, iz kojeg Gutić, iako neprikosnovena vlast, izlazi ne sjećajući se nijedne krivično relevantne činjenice. Za harangerske govore u štampi kaže da nije bilo stenografa. Nije stigao da demantuje, ali je stigao tri puta da promijeni uredništvo. Za ubijene ljude zna dok su živi, a za njihovu smrt često nije ni čuo. On protestuje, ali ne kažnjava. On prenosi naredbe nadređenih, ali ne zna šta rade podređeni. Za mnogo šta se pitao, ali je malo toga upamtio. Prijeki sud? To je bio zakon. Potpisi na presude? Vjerovao je sudijama. Taoci? Sa ravnateljem policije - svojim bratom - o tome nije „razglabao“. Huškanje na Srbe? On je mislio na Karađorđeviće i velikosrpske šovene. Pljačke, protjerivanja, ubistva? Bio je to zakon, bezakonje ili pak „pritisak odozdo“. On se nije slagao, ali je morao. Takođe, ne sjeća se, nije imao vremena, imao je preča posla. I tog kobnog ljeta 1941. godine, dok je stožernik, tobože, u pola slučajeva samo prenosio informacije, a u drugoj polovini nije imao vremena da sluša povratne, smrtonosna mašinerija koju je sa svojim najbližim saradnicima stavio u pogon, nekim čudnim slučajem samljela je na hiljade nevinih ljudi.

Kukrika kraj saslušanja predstavlja na sljedeći način. Gutić je u završni zapisnik izdiktirao čitavu političku tiradu i završio grozomornim predskazanjem o sudbini Južnih Slovena u narednom, trećem svjetskom ratu, na šta je isljednik pomislio: „Ljigavac! Kukavica!“ Djevojka koja je radila kao daktilograf, nakon što je sakupila sve papire i složila ih, zapisala je u svojim bilješkama i opasku koju je dao istražitelj: „Ima on nečeg patološkog… Zločin okuplja zločince, a unutar njih cijene i slušaju samo one koji su veći zločinci i od njih samih! Tokom cijelog rata nisam sreo niti jednog zločinca da je bio kadar podnijeti i posljedice svojih zločina…“ U upućenoj prijavi, između ostalog, stoji: „Gutić i ustaška organizacija kojom je on rukovodio uvlačila je pojedine ljude u zločine i spremala ih za nove i nove zločine i zbog toga Gutić ne samo da je kriv za krvoprolića i ubijanja koja je on lično naređivao nego je kriv i zato što je odgajao i vaspitavao krvnike da budu bolji krvnici!“

(Nastaviće se)

Autori: Vladan Vukliš, Verica M. Stošić



© Glas Srpske 2012 ISSN 2303-7385 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica